Kina posadila 66 milijardi stabala i zaustavila pustinju: analiza uspjeha i izazova, s naglaskom na afrički pokušaj

Besplatno obećanje vs. provjeren rezultat

Kineski projekt ozelenjavanja, poznat kao Tri sjeverna zaštitna pojasa, navodi se kao primjer planiranog, dugoročnog i financijski podržanog napora. Prema Večernjem listu, od 1978. godine Kina je zasadila oko 66 milijardi stabala s ciljem usporavanja širenja pustinje Gobi. Taj broj često se ističe kao dokaz učinkovitosti centraliziranog pristupa i različitih ekoloških mjera koje se provode kroz desetljeća ulaganja i prilagodbi strategije. Usporedno, Afrika pokušava realizirati sličan cilj kroz projekt Veliki zeleni zid, ali se suočava s problemima upravljanja, političke nestabilnosti i nedostatka novca, što rezultira manjim ili sporijim napretkom.

Determinirajući razliku između dva pristupa, članci naglašavaju da Kina koristi centralizirani plan uz stalno financiranje i promišljenu selekciju vrsta prilagođenih suhim uvjetima, dok afrički projekt obuhvaća 11 država s različitim političkim i gospodarskim kontekstima. Do 2022. godine, očiti pad napretka afričkog projekta ukazuje na ozbiljne izazove poput nedostatka sredstava i lošeg održavanja nasada te nužnosti uključivanja lokalnog stanovništva i ekonomskog modela koji jamči dugoročan opstanak projekta.

Što se može naučiti iz primjera Kine

Iz Večernjeg lista se naglašava da su početne monokulture, poput topola, često uzrokovale velike poteškoće jer su zauzimale puno podzemne vode i resultirale masovnim uginjanjima. Kina je zato promijenila pristup, prelazeći na otpornije autohtone vrste grmlja i biljaka koje su prilagođene suhim područjima. Ovakav pristup, uz širenje koridora oko 4800 kilometara, doprinio je smanjenju godišnje procijenjenog gubitka od pustinjskih površina: iz osamdesetih godina, kada je pustinja gutala oko 10.000 km2 godišnje, do 2022. godine taj broj je pao na otprilike 2000 km2. Takva statistika, ako je vjerovati objavljenom članku, naglašava važnost prilagodbe, nadzora i financijske stabilnosti u provedbi projekata ozelenjavanja.

Autori također ističu da je dugoročna održivost ključna, te da uspješni projekti moraju osigurati vodu, uključiti lokalno stanovništvo, uspostaviti mehanizme održavanja i pravilno odabrati vrste koje su prilagođene okolišu. Kao pozitivni primjer spominje se oaza Barkadroussou u Čadu, gdje solarni sustavi za navodnjavanje i tehnike stabilizacije dina potiču lokalnu poljoprivredu uz dugoročnu potporu. Ipak, taj projekt također ovisi o kontinuiranoj potpori kako bi ključna oprema ostala funkcionalna.

Razlike u kontekstu: Kina vs. afričke države

Autor teksta ukazuje na to da Kina provodi centralizirani, dugoročni plan uz kontinuirano financiranje i prilagodbu strategije, dok afrički projekt obuhvaća 11 država s različitim izazovima. Zbog toga su fokusi i rizici različiti: Kina ima jedinstveni koherentni okvir i resurse, dok Africi nedostaje jedinstvene financijske i institucionalne snage za uniformnu provedbu na cijelom prostoru. Stručnjaci stoga sve češće zagovaraju pristup koji se temelji na obnovi ekosustava, očuvanju vode i agrošumarstvu, umjesto na jednostavnom „zidu stabala“ kroz pustinju.

U zaključku, članci pozivaju na oprez pri generalizacijama: sadnja stabala sama po sebi nije rješenje dezertifikacije, već je nužno imati vodne resurse, uključivanje lokalnog stanovništva i dugoročno održavanje projekata kako bi se stvarno postigao opipljiv učinak na klimu i ruralnu lokalnu zajednicu.