6. rujna 2013.: Marakana paleći hrvatsku zastavu, kamenujući Šimunića

Na današnji dan 2013. Hrvatska je na Marakani odigrala 1:1 u odlučujućoj utakmici kvalifikacija za SP 2014. Mandžukić je u 53. povodio nakon Srnine asistencije. Mitrović je u 66. izjednačio. Matić i Šimunić dobili su crvene. To je rezultat. Ono što se događalo na tribinama nije bio sport. Bio je pogrom u dresovima navijača.

Što se skandiralo

Najveći srpski stadion tresao se od „Jebi ustaše!“, „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata!“ i ode Draži: „Od Topole pa do Ravne Gore…“. Ćirilični transparenti Trebinje, Nevesinje, Glina, Banja Luka – i najveći, Vukovar, ime koje su izvikivali kao da je trofej. To nije „derbi atmosfera“. To je politički program u navijačkom obliku.

Za jednog Hrvata Marakana je te noći čuvala ljubav: Zdravka Mamića. Skandirali su ga. Gazda je carevao Beogradom i sipao bombone na srpskoj televiziji. Za dres i trobojnicu – stolice, baklje, topovski udari, zapaljena hrvatska zastava.

Šimunić pod kišom projektila

Kad je Joe Šimunić dobio crveni, stotine su se sjurile do ograda, tresle ih i zasipale upaljačima i stolicama. Pri ulasku u tunel eksplodirao je topovski udar neposredno uz njega. Fotoreportere i snimatelje gađali su lomljenim stolicama dok je policija odvodila uhićenog uz Marš na Drinu. Pred kraj – lomača na jugu; vatrogasci pod stolicama; zapaljen transparent „Vinkovci su vrata Hrvatske“.

Mandžukićev gol dočekan je kišом stolica s jugozapada. Baklja s sjevera. To nije „strast“. To je mržnja koja zna ciljati.

Zašto pamtiti 2026.

U tjednu kad Beograd nosi sliku Mladića uz Pride, kad Zvezda skuplja UEFA kazne zbog genocidara, kad SDP izjednačava Plenkovića i Vučića na Trgu – Marakana 2013. nije kalendarska fusnota. To je dokaz kontinuiteta. Tribina koja pali hrvatsku zastavu i skandira Vukovar nije „preboljela“. Ona čeka novu priliku.

Sport ovdje ne treba floskulu „vs Možemo!“. Treba karakter: dres, mirnoću pod kišom projektila, sjećanje bez lažne simetrije. Hrvatski igrači te noći nisu birali atmosferu. Birali su odgovor na terenu. 1:1 je bio rezultat. Zastava u plamenu bila je poruka.

Od Marakane do današnjeg Beograda

Trinaest godina kasnije isti obrazac živi u drugim kadrovima: transparenti Mladiću na Zvezdinoj tribini, slika genocidara uz Pride, rehabilitacija koja više nije sramota nego dekor. Hrvatski igrač na gostovanju i dalje zna što znači izaći u tunel pod kišom projektila. Hrvatski gledatelj mora znati zašto se 6. rujna ne „preboli“. Preboljeti bi značilo pristati da se Vukovar skandira kao plijen, a trobojnica gori kao rekvizit.

Mandžukić je ušutkao stadion golom. Šimunić je izlazio pod stolicama. Pletikosa, Srna, Modrić, Rakitić – generacija koja je nosila dres bez isprike. Narodni Reporteri ne traže da se sport pretvori u miting. Traže da se miting mržnje ne pretvori u „samo sport“. Razlika je civilizacijska.

Zaključak

6. rujna 2013. Mandžukić. Mitrović. Draža. Vukovar. Zapaljena trobojnica. Narodni Reporteri ne romantiziraju mržnju. Bilježe je – da je netko sutra ne proda kao „kompleksan derbi“. Sjećanje je standard. Standard se ne pregazи stolicom.