Odveo je Hrvatsku u finale Svjetskog prvenstva.

Osvojio je srebro.

Četiri godine kasnije osvojio je broncu.

Potom je Hrvatsku doveo i do srebra u Ligi nacija.

Tri velike medalje.

Za malu Hrvatsku.

I znate što je dijelu hrvatske javnosti svih ovih godina bio problem?

To što Zlatko Dalić kaže:

Hvala Bogu.

Jer u Hrvatskoj postoji scena kojoj možete oprostiti gotovo sve.

Možete pljuvati po hrvatskoj državi.

Možete se rugati domoljublju.

Možete desetljećima romantizirati jugoslavenske simbole.

Možete pod zastavom „progresivnosti“ prezirati sve ono uz što su odrasle generacije hrvatskih obitelji.

Ali ako javno kažete da ste Hrvat.

Ako govorite o Domovini.

Ako nosite krunicu.

Ako kažete „hvala Bogu“.

Odjednom kreće podsmijeh.

Odjednom ste „nazadni“.

„Klerikalni“.

„Problematični“.

Zlatko Dalić godinama je toj lijevo-liberalnoj i progresivnoj močvari bio nepodnošljiv upravo zato što ga nisu mogli preodgojiti.

Nisu ga uspjeli naučiti da se srami

Dalić nije svoju vjeru držao zaključanu u četiri zida kako bi ga odobrili televizijski komentatori.

Nije prije intervjua pitao progresivne aktiviste smije li spomenuti Boga.

Nije se ispričavao antifa salonima zato što voli Hrvatsku.

Nije mijenjao svoj rječnik kako bi ga tapšali oni kojima je svaki otvoreni izraz katoličkog identiteta „kontroverzan“.

Ostao je isti.

Hrvatska.

Obitelj.

Vjera.

I upravo im je zato smetao.

Dalić je sada javno rekao:

„Ja ne mogu biti lošiji čovjek ako kažem 'hvala Bogu'. Ne znam jesam li nekoga uvrijedio.“

Naravno da ih nije uvrijedio.

Problem je dublji.

Njima smeta čovjek koji se ne srami onoga što jest.

Jer cijela njihova kulturna operacija počiva na jednom zahtjevu: hrvatski i katolički identitet može postojati samo ako je tih, povučen i nevidljiv.

Vjera može, ali kod kuće.

Križ može, ali da se ne vidi.

Domoljublje može, ali bez zastave.

Hrvatska može, ali bez previše Hrvatske.

Dalić na tu igru nikada nije pristao.

[[SLIKA_5]]

Dok su mu se rugali, on je osvajao medalje za Hrvatsku

Sjetimo se rezultata.

Rusija 2018.

Finale Svjetskog prvenstva.

Srebro.

Katar 2022.

Bronca.

Liga nacija.

Srebro.

Dok su dežurni komentatori analizirali njegove krunice, Dalić je pobjeđivao Englesku.

Dok su se progresivni saloni zgražali nad njegovim „hvala Bogu“, Hrvatska je izbacivala Brazil.

Dok su mu brojili koliko puta spominje vjeru, milijuni ljudi diljem svijeta gledali su hrvatski grb među najvećim nogometnim silama.

To je njihov problem s Dalićem.

Rezultati su mu dali moć da ih ignorira.

Nisu ga mogli prikazati kao neuspješnog provincijalca.

Čovjek je imao medalje.

Nisu mogli tvrditi da s Hrvatskom nema rezultat.

Cijeli svijet gledao je Hrvatsku.

Nisu ga mogli natjerati da se odrekne Boga.

Nastavio je govoriti „hvala Bogu“.

Pa je ostala stara metoda.

Podsmijeh.

Etikete.

Napadi.

Obitelj.

„Lažima napadaju mene i moju obitelj“

Sada je Daliću očito dosta.

„Pitanje je treba li meni sve skupa, da se lažima napada i vrijeđa mene i moju obitelj, nakon svega što sam napravio za Hrvatsku.“

Pročitajte tu rečenicu ponovno.

Čovjek koji je vodio najuspješnije razdoblje hrvatske nogometne reprezentacije pita se treba li mu više Hrvatska klupa.

Ne zato što nema motiva.

Ne zato što se boji utakmica.

Nego zato što su napadi došli do njegove obitelji.

I tada treba jasno reći ono što pristojna Hrvatska predugo odbija izgovoriti.

Dio hrvatske lijevo-liberalne scene ima patološki problem sa svakom uspješnom javnom osobom koja otvoreno govori o Hrvatskoj i katoličkoj vjeri.

Da Dalić nakon pobjede citira Che Guevaru, bio bi „autentičan“.

Da maršira pod crvenom zvijezdom, govorili bi o njegovoj „hrabrosti“.

Da nakon utakmice drži predavanje o progresivnim vrijednostima, dobio bi naslovnice i pohvale.

Ali kaže „hvala Bogu“.

I nastaje problem.

Dosta.

Dalić je postao više od izbornika

Zlatko Dalić danas je, htio to ili ne, postao simbol otpora kulturnoj policiji koja Hrvatima desetljećima određuje koje dijelove vlastitog identiteta smiju javno pokazivati.

Njegova krunica njima smeta.

Njegovo „hvala Bogu“ njima smeta.

Njegov govor o Domovini njima smeta.

Njegova bliskost s hrvatskim narodom njima smeta.

A posebno im smeta što su iza njega ostali rezultati koje ne mogu izbrisati jednom kolumnom.

Srebro 2018.

Bronca 2022.

Srebro Lige nacija.

Možete ga mrziti.

Možete mu se rugati.

Možete napisati još tisuću tekstova o njegovoj vjeri.

Medalje ostaju.

Sutra Dalić odlučuje. Ali Hrvatska bi danas trebala nešto odlučiti

Zlatku Daliću istekao je ugovor.

Sutra razgovara s predsjednikom HNS-a Marijanom Kustićem.

Možda ostaje.

Možda odlazi.

Ali jedno pitanje ostaje visjeti nad Hrvatskom.

Koliko ćemo još dopuštati glasnoj manjini da svakog čovjeka koji javno kaže „Hrvatska“ i „hvala Bogu“ pokušava pretvoriti u metu?

Zlatko Dalić ne treba braniti svoje pravo da bude katolik.

Ne treba se ispričavati jer voli Hrvatsku.

Ne treba objašnjavati zašto zahvaljuje Bogu.

Dalić se devet godina borio za Hrvatsku na nogometnom terenu.

Danas, sviđalo se to ljevičarima, antifa aktivistima, liberalnim komentatorima i profesionalnim progresivcima ili ne, svojim stavom brani pravo milijuna Hrvata da javno budu ono što jesu.

Hrvati.

Katolici.

Ljudi koji se ne žele ispričavati zbog vlastitog identiteta.

Zlatko, hvala za medalje.

I hvala što se nisi dao preodgojiti.