DVANAESTOSATNA VOŽNJA IRANOM OTKRIVA RAZARANJA I PRKOS

Putovanje kroz Iran, dugačko dvanaest sati, pruža složen uvid u naciju koja se nalazi u epicentru regionalnog sukoba, duboko uzdrmavajući globalnu ekonomiju i ostavljajući trajne posljedice. Samo pet tjedana nakon što je, prema službenim podacima, ubijen iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei u inicijalnom američko-izraelskom napadu, zemlja se bori s posljedicama rata, dok istovremeno pokušava održati privid normalnosti. Scena na graničnom prijelazu jasno signalizira dominantnu atmosferu – crni transparenti i portreti ubijenog vođe, ajatolaha Ali Hameneija, s kojih se, prema dostupnim informacijama, odašilju poruke osvete protiv Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Ovakvi simboli i izjave predstavljaju jasan odraz službenog stava Teherana, koji obećava snažan odgovor na ono što smatra agresijom, dok se na ulicama i dalje naziru tragovi svakodnevice, isprepletene rijetkim, ali bolnim podsjetnicima na tekući sukob. Postavlja se pitanje kako se obični građani nose s ovim dvojnim realnostima, između propagande i opipljive prijetnje.

Dok se ulazi u Iran, prva slika koja se nameće, posebno u noćnim satima, jest simbolična snaga režima i njegov odgovor na nedavne događaje. Na priloženoj slici, snimljenoj iz unutrašnjosti vozila, jasno se vidi veliki bilbord na cesti koji dominira okolinom. Na bilbordu je istaknut portret starijeg muškarca s bradom i turbanom, što odgovara opisu ajatolaha Ali Hameneija, čije je ubojstvo označilo početak intenzivnije faze sukoba. Oko portreta je vidljiv tekst na farsi jeziku, koji, prema analizama sličnih javnih isticanja, vjerojatno prenosi poruke žalosti, prkosa i obećanja osvete, kako je i navedeno u izvornom materijalu. Okolne ceste su obasjane uličnim svjetlima, a u daljini se naziru obrisi urbanog krajolika, dajući naslutiti da se propagandne poruke šire na ključnim prometnicama kako bi bile vidljive široj javnosti. Ova scena, viđena iz perspektive putnika, naglašava omniprezentnost državne propagande i ideološkog narativa, stvarajući osjećaj stalne mobilizacije i podsjećajući na gubitak koji je zadesio naciju. Značenje ovakvih bilborda je višestruko: oni služe kao sjećanje na preminulog vođu, kao poziv na jedinstvo u suočavanju s vanjskim neprijateljima, te kao podsjetnik na službeni stav države u trenutnom geopolitičkom kontekstu, pri čemu se ističe kontinuitet politike prkosa i samoodređenja.

Associated Press je dobio dozvolu od iranske vlade za slanje dodatnog tima novinara u zemlju na kratko izvještajno putovanje, što je omogućilo dublji uvid u situaciju. AP, već prisutan u Iranu, osigurava zadržavanje pune uredničke kontrole nad svojim sadržajem, unatoč tome što posjećujući tim mora biti u pratnji medijskog asistenta iz tvrtke povezane s vladom. Ova okolnost postavlja pitanja o transparentnosti i pristupu informacijama, no istovremeno omogućuje provjeru određenih činjenica na terenu. Dvanaestosatna vožnja na jug do glavnog grada Teherana otkrila je svakodnevicu koja se nastavlja, povremeno prekidana tek sporadičnim znakovima rata. Među tim znakovima posebno se ističe šiitski vjerski centar u Zanjanu, za koji iranski dužnosnici tvrde da je oštećen u nedavnom zračnom napadu. Upravo ovakvi kontrasti – između ratnih razaranja i privida normalnosti – čine Iran zemljom složenih narativa, gdje se borba za opstanak i prkos isprepliću s nastojanjem da se život nastavi unatoč neizvjesnosti. Potrebno je dodatno razjašnjenje kako se provodi urednička kontrola u ovakvim uvjetima te koliko je slobodan pristup svim informacijama u praksi.

Prvi značajniji znak ratnog razaranja novinarski je tim zabilježio u sjeverozapadnom gradu Zanjanu, smještenom otprilike šest sati vožnje od granice. Prema izjavama iranskih dužnosnika, zračni napad pogodio je vjerski centar, poznat kao husenija (husseiniyah), pri čemu su, kako je navedeno, poginule dvije osobe, a uništeni su klinika i knjižnica. Drugi dijelovi kompleksa, od kojih neki datiraju stoljećima unatrag, također su pretrpjeli značajna oštećenja, uključujući i njegovu karakterističnu zlatnu kupolu. Ovaj incident, kako ga opisuju lokalni izvori, predstavlja direktan udar na civilnu infrastrukturu i kulturno naslijeđe. Kada je izraelska vojska upitana o ovom napadu, odgovorila je da je pogodila „vojni stožer“ te da nastoji izbjeći nanošenje štete civilnim objektima, bez daljnjih pojedinosti. Ova razlika u interpretaciji napada – s jedne strane tvrdeći da je cilj bio vojni, a s druge strane navodeći uništenje civilnih objekata i smrt civila – jasno ilustrira kompleksnost i propagandne aspekte tekućeg sukoba. Postavlja se pitanje tko je zapravo bio meta i kolika je bila preciznost napada, što zahtijeva detaljniju istragu i neovisnu provjeru činjenica kako bi se utvrdila puna istina o posljedicama.

Vizualni dokaz razaranja u Zanjanu, prikazan na priloženoj slici, jasno ilustrira opseg štete koju je pretrpio vjerski kompleks, odnosno husenija. Na fotografiji se vidi srušena struktura, s izloženim metalnim gredama i hrpama ruševina, što svjedoči o intenzitetu zračnog napada. U pozadini se ističe zlatna kupola, koja je, prema izvještajima, također oštećena, iako se s ove perspektive čini djelomično očuvanom u svom sjaju. Unatoč razaranju, kupola i obrisi minareta još uvijek zadržavaju prepoznatljiv izgled, podsjećajući na nekadašnju veličanstvenost objekta. Ispred ruševina, na ulici, vide se ljudi, uključujući žene koje nose hidžab, te jedno bijelo vozilo, što daje kontekst svakodnevnog života koji se pokušava nastaviti u blizini uništenog objekta. Vidi se i nekoliko iranskih zastava, uključujući jednu veliku bijelu zastavu s natpisom na farsi jeziku, koja vjerojatno nosi poruke podrške ili prkosa, u skladu s retorikom prisutnom u cijeloj zemlji. Prisutnost ljudi u blizini ruševina upućuje na to da je područje, unatoč razaranju, i dalje naseljeno i da se život, koliko god je to moguće, odvija. Ova slika služi kao snažan vizualni podsjetnik na ljudsku cijenu sukoba i uništavanje kulturne baštine, te naglašava hitnost potrebe za zaštitom civila i civilnih objekata u ratnim zonama, bez obzira na deklarirane vojne ciljeve.

Somayeh Shojaei, lokalna stanovnica koja je redovito posjećivala vjerska i kulturna događanja u centru, izrazila je duboku tugu i ogorčenje zbog napada. Njezina izjava, „Puno me je zaboljelo i uznemirilo“, jasno odražava emocionalni danak koji sukob uzima od običnih građana. Prema njezinim riječima, „Ovim zračnim napadima, (SAD i Izrael) pokazuju svoje zlonamjerne namjere cijelom svijetu“. Njezina percepcija napada kao djela zlonamjernosti, a ne nužne vojne akcije, odražava široko rasprostranjen stav među dijelom iranskog stanovništva. Jaafar Mohammadi, provincijski direktor za kulturno i islamsko usmjeravanje, potvrdio je da su u napadu poginuli knjižničar i volonter iranskog Crvenog polumjeseca, prve linije hitne pomoći. Istaknuo je da su siromašni ljudi dobivali besplatno liječenje u klinici te da su studenti koristili knjižnicu koja je sadržavala više od 35.000 knjiga, uključujući i antikne rukopise. Mohamadi je izjavio da ne zna zašto je kompleks bio meta, naglašavajući civilni karakter ustanove. Ove izjave, koje dolaze od lokalnih dužnosnika i stanovnika, u suprotnosti su s izraelskom tvrdnjom o napadu na „vojni stožer“, čime se otvara prostor za sumnju u istinitost oba iskaza i potrebu za nepristranom istragom. Transparentnost u izvještavanju o ovakvim incidentima ključna je za izgradnju povjerenja i smanjenje širenja dezinformacija u javnosti.

Mohamadi je također iznio politički stav, tvrdeći da je Iran želio pregovarati o miru s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, ali da je Trump na to odgovorio ratom. „On je započeo rat, ali mi ćemo definitivno biti pobjednička strana“, izjavio je, naglašavajući prkosni stav iranskog vodstva. Ova izjava odražava duboko ukorijenjenu povijesnu perspektivu u Iranu, gdje se Sjedinjene Američke Države često percipiraju kao agresor, posebno u svjetlu događaja poput puča 1953. godine. Takva retorika, koja snažno naglašava pobjedu i otpor, ključna je za unutarnju mobilizaciju i održavanje morala u društvu pod pritiskom. Sjedinjene Američke Države i Izrael izveli su tisuće napada diljem zemlje, a Trump je prijetio da će Iran „vratiti u kameno doba, gdje im je mjesto“. U toj prijetnji leži duboka uvreda i dehumanizacija, koja dodatno potpaljuje tenzije i stvara narativ o egzistencijalnoj borbi. Tijekom vikenda, Trump je ponovio ponedjeljak kao rok za Iran da ponovno otvori Hormuški tjesnac, vitalni plovni put za naftu i plin. Ovaj zahtjev direktno se tiče ekonomske stabilnosti Irana, s obzirom na to da je Hormuški tjesnac ključan za izvoz iranske nafte, te predstavlja daljnji pritisak u sklopu strategije „maksimalnog pritiska“ na iranski režim. Geopolitička važnost Hormuškog tjesnaca ne može se precijeniti, s obzirom na to da kroz njega prolazi značajan dio svjetske nafte, što ga čini strateškom točkom u bilo kojem sukobu u regiji.

Usprkos opsežnim razaranjima i geopolitičkim tenzijama, život u većini Irana, prema dostupnim podacima, nastavlja se unatoč strahu i neizvjesnosti. Opstanak iranskih vođa, koji su ostali prkosni i na vlasti, odbijajući, kako kažu, nerazumne američke mirovne prijedloge, dodatno komplicira situaciju. Izrael, s druge strane, nije pokazao namjeru da popusti u svojim napadima, te je pozvao Irance da svrgnu svoje vođe. Ovakve izjave dodatno potpiruju unutarnje napetosti i potiču na građanske nemire, što predstavlja oblik hibridnog rata usmjerenog na destabilizaciju režima. Iako rat generira globalne turbulencije te strah i tjeskobu unutar Irana, svakodnevni život se, paradoksalno, nastavlja. U gradu za gradom, na putu do Teherana, novinari AP-a zabilježili su normalan promet, otvorene poslovne objekte i ljude koji šetaju ulicama. U jednom restoranu posluživali su se iranski specijaliteti poput janjetine na žaru i riže, ječmene juhe i pića sa šafranom, dok je na zvučnicima svirala pjesma R.E.M.-a „Losing My Religion“. Ova kulturna referenca, popularna na Zapadu, postavlja zanimljivo pitanje o kulturnim utjecajima i otpornosti društva na vanjske pritiske. Mnoge žene su obavljale svoje svakodnevne aktivnosti bez nošenja obvezne vjerske marame, čije je provođenje u posljednjim godinama donekle popustilo. Ova pojava, promatrana na terenu, mogla bi ukazivati na postupne društvene promjene unutar Irana, unatoč konzervativnom režimu, ili barem na selektivno provođenje propisa u određenim područjima. Novinarski tim prošao je kroz dvije kontrolne točke na prilazu Teheranu bez zaustavljanja, što bi moglo sugerirati da su kontrole usmjerene na specifične ciljeve, a ne na opću represiju putnika. Svaka od ovih činjenica, od glazbe u restoranu do labavijeg provođenja kodeksa oblačenja, nudi djeliće uvida u složenu mozaiku iranskog društva, koje se, čini se, prilagođava i pronalazi načine za suživot s ratnom stvarnošću.

Teheran je, prema izvještajima, nakon ponoći bio jezivo tih, što je posljedica intenzivnih zračnih napada na planine iznad glavnog grada prethodne noći. Glavni grad je, naime, na prvoj liniji bojišnice, doživljavajući val za valom napada za koje SAD i Izrael tvrde da su usmjereni na vojne i unutarnje sigurnosne snage. Iranske vlasti pak navode da je više od 1.900 ljudi ubijeno, no nije jasno koliko je od tog broja bilo vojnika, a koliko civila. Ova nejasnoća u broju žrtava i njihovom statusu stvara prostor za manipulaciju informacijama i otežava objektivnu procjenu ljudske cijene sukoba. Novinari AP-a uočili su nekoliko uništenih vladinih zgrada i policijskih postaja, što je direktan dokaz razaranja koje se događa u srcu glavnog grada. Prošli su i pored brojnih kontrolnih točaka koje su operirali civilno odjeveni Basijci, unutarnje sigurnosne snage, te uniformirani pripadnici paravojne Revolucionarne garde. Basij i Revolucionarna garda su ključni stupovi iranskog sigurnosnog aparata, s dubokim korijenima u društvu i značajnom ulogom u provođenju unutarnje i vanjske politike. Basij, formalno poznat kao Organizacija mobilizacije potlačenih, je paravojna dobrovoljačka milicija, dio Iranske revolucionarne garde (IRGC), osnovana za provođenje zakona i reda, te podršku vladajućem sustavu. Revolucionarna garda, s druge strane, je elitna vojna snaga koja djeluje paralelno s regularnom vojskom, s posebnim ovlastima i odgovornostima, uključujući očuvanje islamskog revolucionarnog režima i provođenje iranske vanjske politike. Jednom su zaustavljeni i zamoljeni da otvore automobil i pokažu novinarske iskaznice prije nego što im je dopušteno da nastave put. Ova interakcija, iako relativno kratka, naglašava prisutnost sigurnosnih snaga i opreznost vlasti u kontroli kretanja, posebno novinara, u tako osjetljivom razdoblju. Kontrole su očito usmjerene na selektivnu provjeru, što može biti pokušaj balansiranja između održavanja reda i izbjegavanja potpune blokade koja bi mogla izazvati nezadovoljstvo.

Na ekonomskoj razini, gorivo je u Iranu snažno subvencionirano, tako da galon (oko 4 litre) benzina košta otprilike 15 američkih centi. Međutim, ljudima je dopušteno kupiti samo oko 5 galona (20 litara) odjednom. Nije bilo znakova redova za benzin, što bi moglo sugerirati da je unatoč ograničenjima, opskrba stabilna ili da su navikli na takav sustav. Snažne subvencije goriva, dok su blagotvorne za potrošače, često predstavljaju ogroman teret za državni proračun, posebno u zemlji pod sankcijama, i mogu dovesti do prekomjerne potrošnje i šverca. U kontekstu sankcija i geopolitičkih pritisaka, Iran se suočava s izazovima u održavanju ekonomske stabilnosti. Iako subvencije ublažavaju neposredni udarac na građane, one dugoročno mogu iskriviti tržište i otežati reforme. Potrebno je dodatno razjašnjenje kako se ovaj sustav održava i koje su njegove dugoročne posljedice na iransku ekonomiju, s obzirom na to da su visoke cijene nafte i plina ključne za državne prihode. S obzirom na to da je Hormuški tjesnac kritičan za izvoz nafte, svaka prijetnja njegovom zatvaranju ili ometanju prometa ima dalekosežne ekonomske implikacije, ne samo za Iran, već i za globalno tržište energije. Ovaj aspekt ekonomije, isprepleten sa sigurnosnim izazovima, stvara složenu sliku iranske otpornosti i ranjivosti u trenutnom sukobu.

Vrativši se u Zanjan, Mohamoud Maasoumi, umirovljeni vojnik, iznio je svoje viđenje sukoba sa SAD-om, koji naziva „svjetskom arogancijom“. Prema njegovim riječima, sukob seže sve do puča iz 1953. godine, koji je poduprla CIA, a koji je duboko ukorijenjen u sjećanja mnogih Iranaca. Ovaj puč, poznat kao operacija Ajax, organiziran je od strane britanske i američke obavještajne službe s ciljem svrgavanja demokratski izabranog premijera Mohammada Mossadegha, koji je nacionalizirao iransku naftnu industriju, dotad pod britanskom kontrolom. Vraćanje šaha Reze Pahlavija na vlast, uz potporu zapadnih sila, ostavilo je dubok i trajan osjećaj nepovjerenja i ogorčenosti prema Zapadu među iranskim stanovništvom. Taj povijesni događaj, koji se u iranskoj historiografiji tumači kao primjer zapadnog imperijalizma i miješanja u unutarnje poslove, ključan je za razumijevanje današnje anti-američke retorike i iranskog prkosa. Maasoumi je izrazio nadu da će iranski vođe obraniti zemlju, što je sentiment koji odražava široko rasprostranjenu želju za suverenitetom i otporom vanjskom pritisku. Ova povijesna perspektiva objašnjava zašto se Iran, unatoč sankcijama i vojnim prijetnjama, drži svoje politike i odbija popustiti pred zahtjevima Zapada. Trauma puča iz 1953. godine i danas oblikuje iransku vanjsku politiku, naglašavajući potrebu za samoodređenjem i odbijanjem stranog uplitanja. Razumijevanje ovog konteksta ključno je za dešifriranje složenih dinamika odnosa između Irana i zapadnih sila.

Kao neovisni istraživački novinari, dužni smo analizirati ove događaje kroz prizmu istine i provjerljivosti, fokusirajući se na javni interes i odgovornost institucija. Postavlja se pitanje koliko su obje strane, iranska i izraelsko-američka, transparentne u svojim izjavama i operacijama. Službeni izvori navode različite interpretacije istih događaja, što otežava objektivnu procjenu situacije. Iz dokumenata i izjava proizlazi da se koristi retorika koja mobilizira stanovništvo i opravdava vojne akcije, ali je potrebno dodatno razjašnjenje o točnim ciljevima i kolateralnoj šteti. Analiza medijskih manipulacija i propagande, s obiju strana, ključna je za zaštitu građana od dezinformacija. Ne zauzimamo ideološke pozicije, već se fokusiramo na konkretne aktere i njihove postupke, temeljene na dokazima. Medijska izvješća, poput ovog iz AP-a, unatoč određenim ograničenjima pristupa, pružaju dragocjene uvide u stvarnost na terenu, omogućujući nam da sastavimo što potpuniju sliku. Važno je naglasiti da se korupcija, zloupotreba vlasti, propaganda, cenzura i medijska manipulacija, kao pojave, moraju prepoznati i razotkriti, bez obzira na to s koje strane dolaze. U ovom složenom sukobu, gdje se činjenice često zamagljuju, uloga neovisnog novinarstva postaje još važnija kako bi se osigurala javna informiranost i promicala odgovornost svih sudionika.

Zaključno, putovanje kroz Iran otkriva naciju u dubokom stanju neizvjesnosti, ali i neizmjernog prkosa. Kontrast između razaranja izazvanih zračnim napadima, koji pogađaju i civilne objekte, i otpornosti svakodnevnog života, koji se nastavlja unatoč svemu, ostavlja snažan dojam. Scene uništenih vjerskih centara i vladinih zgrada u Zanjanu i Teheranu svjedoče o opipljivim posljedicama sukoba, dok se propagandni bilbordi i političke izjave trude oblikovati javno mnijenje i održati moral. Podaci o žrtvama ostaju nedovoljno jasni, što dodatno potiče sumnju u transparentnost izvještavanja s obje strane. Ekstenzivna povijesna pozadina, posebno sjećanje na puč iz 1953. godine, duboko je ukorijenjena u iranski identitet i objašnjava sadašnji stav prema Zapadu. Ova geopolitička dinamika, praćena ekonomskim pritiscima i vojnim prijetnjama, stvara kompleksno okruženje u kojem se iransko društvo mora snalaziti. Naš zadatak kao neovisnih istraživačkih novinara jest kontinuirano preispitivati službene narative, provjeravati činjenice i inzistirati na transparentnosti, kako bi građani dobili što objektivniju sliku stvarnosti. Samo kroz predanost istini i javnom interesu možemo doprinijeti razumijevanju ovog složenog sukoba i potencijalnih puteva prema miru i stabilnosti u regiji.