KRVAVA KRIZMA U LANIŠĆU: Komunistički napad na djecu i vjernike završio je ubojstvom mladog svećenika

Dana 24. kolovoza 1947. u Lanišću je više od 230 djece i mladih pristupilo sakramentu krizme. Vjersko slavlje pretvorilo se u jedan od najkrvavijih napada na Katoličku Crkvu u poslijeratnoj Hrvatskoj. Napadači su provalili u župnu kuću, teško pretukli mons. Jakoba Ukmara i nožem ubili 27-godišnjeg svećenika Miroslava Bulešića.

Događaj koji je ostao zapamćen kao „krvava krizma“ nije bio slučajan sukob niti spontani izljev bijesa. Bio je vrhunac višednevnog pokušaja komunističkih aktivista da zastrašivanjem i nasiljem spriječe dijeljenje sakramenta potvrde u istarskim župama.

Unatoč prijetnjama, kamenovanju i napadima, krizma u Lanišću bila je podijeljena. Nekoliko minuta poslije mladi svećenik Miroslav Bulešić platio je životom svoju odluku da ostane uz krizmanike, vjernike i Crkvu.

Istra pod novom komunističkom vlašću

Drugi svjetski rat bio je završen, ali u Istri nije nastupio mir za sve njezine stanovnike. Nova jugoslavenska komunistička vlast nastojala je ograničiti utjecaj Katoličke Crkve, koju je često promatrala kao političkoga protivnika.

Svećenici su bili izloženi pritiscima, prijetnjama, nadzoru i propagandnim napadima. Vjerske procesije i okupljanja pokušavalo se onemogućiti, a dio svećenstva označavan je neprijateljskim bez obzira na stvarno ponašanje tijekom rata.

U takvim je okolnostima djelovao Miroslav Bulešić. Rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima kraj Svetvinčenta. Za svećenika je zaređen 1943. godine, usred rata. Kao mladi župnik služio je u Baderni i Kanfanaru, pomagao siromašnima i ranjenicima te nastojao biti svećenik svim ljudima bez obzira na njihovu političku ili vojnu pripadnost.

Godine 1946. postao je vicerektor i profesor Biskupskog sjemeništa u Pazinu. Bio je svjestan opasnosti kojoj se izlaže. U svojem je duhovnom dnevniku pisao o spremnosti na žrtvu, ali i o oprostu prema progoniteljima.

Njegovo životno geslo poslije je sažeto riječima: „Moja osveta je oprost.“

Pokušaji sprječavanja krizme počeli su prije Lanišća

Napad u Lanišću imao je svoju uvertiru. Dana 19. kolovoza 1947. nasilnici su spriječili podjelu krizme u Tinjanu. Četiri dana poslije pokušali su zaustaviti krizmu u Buzetu. Zbog prijetnji i nereda sakrament je podijeljen u obližnjoj Črnici.

Krizmu je dijelio mons. Jakob Ukmar, izaslanik tršćansko-koparskog biskupa, a pratio ga je Miroslav Bulešić. Nakon događaja u Buzetu njih su dvojica 23. kolovoza krenula prema Lanišću, gdje ih je dočekao mjesni župnik Stjepan Cek.

Znali su da bi napadači mogli doći i u Lanišće. Župnik je zato organizirao ljude koji će čuvati crkvu, a misa i krizma pomaknute su jedan sat ranije od najavljenog vremena. Misa je 24. kolovoza počela u osam sati ujutro.

Djeca, roditelji i kumovi pod kamenjem

U Lanišće su stigli krizmanici s roditeljima i kumovima iz okolnih mjesta. Prema različitim crkvenim izvorima, sakramentu je pristupilo između 237 i 243 krizmanika — među njima djeca, mladi i odraslije osobe koje se ranije nisu mogle krizmati.

Među njima je bila i Ana Rušnjak, rođena 1940. godine u Lanišću. Imala je samo sedam godina, ali joj se prizori toga dana nikada nisu izbrisali iz sjećanja.

Prema njezinu svjedočanstvu, u blizini crkve okupila se skupina napadača iz okolnih sela. Došli su s kamenjem, sjekirama i drugim predmetima. Lupali su, vikali i kamenovali crkvu.

Djeca su sklanjana uza zidove i na mjesta udaljena od prozora kako ih kamenje ne bi pogodilo. Odrasli muškarci i kumovi izašli su pred crkvu kako bi zaštitili krizmanike.

Svjedokinja je navela da se milicija nalazila preko puta crkve te da je vidjela i čula što se događa, ali nije spriječila napad. Riječ je o svjedočenju sudionice događaja, dok je ponašanje tadašnjih vlasti poslije postalo jedno od ključnih pitanja cijelog slučaja.

Unatoč nasilju i strahu, misa je završena, a sakrament potvrde podijeljen. Krizma koju su napadači željeli spriječiti ipak je održana.

Napadači su provalili u župnu kuću

Nakon mise svećenici su se povukli u župnu kuću. Ondje su se nalazili mons. Jakob Ukmar, Miroslav Bulešić i župnik Stjepan Cek.

Prema crkvenoj dokumentaciji i svjedočenjima prikupljenima tijekom postupka beatifikacije, skupina nasilnika provalila je u kuću. Napadači su tražili svećenike i počeli ih udarati.

Mons. Ukmar bio je brutalno pretučen. Zadobio je teške ozljede i ostao ležati u krvi. Napadači su vjerojatno mislili da je mrtav, ali je preživio.

Miroslav Bulešić nije preživio. Napadači su ga tukli, bacali o zidove i naposljetku izboli nožem. Prema crkvenim izvorima, zadobio je ubodne rane u predjelu vrata i pao mrtav u župnoj kući. Imao je samo 27 godina.

Vatikanski dekret o njegovu mučeništvu poslije je utvrdio da je ubijen „iz mržnje prema vjeri“. Time je Katolička Crkva službeno priznala da njegova smrt nije bila posljedica običnog političkog ili osobnog sukoba, nego mučeništvo povezano s njegovim svećeništvom i obranom vjere.

Krvava voda koju svjedokinja nije zaboravila

Nakon napada dogodio se prizor koji se trajno urezao u pamćenje tada sedmogodišnje Ane Rušnjak.

Vjernici, roditelji, kumovi i djeca okupili su se u blizini župne kuće. Jedan je čovjek na prozor stavio lavor, oprao krvave ruke i vodu izlio pred okupljene ljude.

„Ljudi su plakali. To mi je bilo najteže… i to neću nikad zaboraviti.“

Za dijete koje je toga jutra došlo primiti sakrament potvrde prizor krvi, plača i straha postao je doživotna uspomena.

Upravo zbog toga događaj nije ostao zapamćen samo kao Bulešićevo ubojstvo, nego kao „krvava krizma“ — dan kada su nasilju bili izloženi krizmanici, roditelji, kumovi i svećenici okupljeni na vjerskom slavlju.

Poteškoće i pri dolasku na sprovod

Bulešićev sprovod održan je 26. kolovoza 1947. u Lanišću. Njegova obitelj željela je da bude pokopan u rodnom Svetvinčentu, ali komunističke vlasti to nisu dopustile. Prema crkvenim zapisima, vlasti su strahovale da bi sprovod mogao prerasti u veliko javno okupljanje.

Svjedoci su poslije govorili i o namjerno izazvanim problemima u željezničkom prometu zbog kojih vjernici iz drugih dijelova Istre nisu mogli stići na pogreb. Vlakovi su zaustavljani ili nisu primali putnike.

Bulešić je zato pokopan u Lanišću. Njegov grob ubrzo je postao mjesto molitve. Premda se u vrijeme komunističke vlasti o njegovoj smrti nije smjelo slobodno govoriti, ljudi su donosili cvijeće i čuvali uspomenu na mladog svećenika. Njegovi posmrtni ostaci 1958. preneseni su u Svetvinčenat.

Suđenje na kojem su žrtve pretvorene u krivce

Nakon krvave krizme uslijedio je sudski postupak u Pazinu, održan od 29. rujna do 2. listopada 1947.

Umjesto da u središtu procesa budu ubojstvo svećenika, teško ranjavanje mons. Ukmara i napad na vjernike, vlasti su velik dio odgovornosti prebacile na lanišćanskog župnika Stjepana Ceka i mještane koji su branili crkvu.

Cek je proglašen glavnim krivcem i osuđen na šest godina zatvora. Osuđeni su i drugi svećenici i mještani.

Osoba koju je jedna svjedokinja tijekom istrage povezala s Bulešićevim ubojstvom oslobođena je toga dijela optužbe. Prema kasnijim svjedočanstvima, žena je bila izložena ozbiljnim prijetnjama i pred sudom je promijenila iskaz, tvrdeći da više nije sigurna što je vidjela.

Crkveni izvori i povjesničari povezani s postupkom beatifikacije taj proces opisuju kao politički montiran. U obrazloženju presude pokušalo se napad predstaviti kao posljedicu navodnog svećeničkog djelovanja protiv države.

Tako su ljudi koji su branili djecu i crkvu završili u zatvoru, dok za Bulešićevo ubojstvo nije izrečena kazna koja bi odgovarala težini zločina.

Šutnja koja je trajala desetljećima

U komunističkoj Jugoslaviji o krvavoj krizmi nije se moglo slobodno govoriti. Službena verzija događaja odgovornost je prebacivala na Crkvu i lanišćanske vjernike.

Ipak, uspomena nije nestala. Preživjeli krizmanici, svećenici i mještani prenosili su svoja svjedočanstva unutar obitelji i crkvenih zajednica. Bulešićev grob ostao je mjesto molitve, a njegov glas mučenika širio se unatoč zabrani.

Dijecezanski postupak za njegovo proglašenje blaženim pokrenut je još 1956. godine, u vrijeme kada je komunistički režim još bio na vrhuncu moći. U postupku su prikupljena svjedočanstva nadbiskupa, svećenika, članova obitelji i neposrednih svjedoka.

Vatikan priznao mučeništvo

Papa Benedikt XVI. 20. prosinca 2012. odobrio je objavljivanje dekreta kojim je priznato mučeništvo Miroslava Bulešića. U službenom vatikanskom dokumentu navedeno je da je ubijen u Lanišću 24. kolovoza 1947. iz mržnje prema vjeri.

Budući da je priznat kao mučenik, za njegovo proglašenje blaženim nije bilo potrebno dokazivanje čuda.

Miroslav Bulešić proglašen je blaženim 28. rujna 2013. u pulskoj Areni. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je kardinal Angelo Amato kao papin izaslanik. Sudjelovalo je više od 670 svećenika i približno 20.000 vjernika iz Hrvatske i susjednih država.

Papa Franjo dan poslije podsjetio je na Bulešićevu beatifikaciju i nazvao ga dijecezanskim svećenikom koji je 1947. umro kao mučenik.

Mučenik čija poruka nije bila osveta

Priča o krvavoj krizmi mogla je postati priča o mržnji i osveti. Međutim, Bulešićeva duhovna ostavština govori suprotno.

Bio je svjestan da mu prijeti smrt, ali nije pozivao na osvetu. Ostao je uz biskupova izaslanika i vjernike premda je mogao izbjeći put u Lanišće. Njegov odgovor na prijetnje bio je ostanak uz ljude kojima je služio.

Oprost pritom ne znači zaborav, prešućivanje zločina ili odustajanje od istine. Krvava krizma ostaje povijesni događaj koji treba istraživati, dokumentirati i prenositi novim naraštajima.

Ona svjedoči o progonu vjere, nasilju nad djecom i vjernicima, ubojstvu mladog svećenika te sustavu koji je nakon zločina pokušao odgovornost prebaciti na njegove žrtve.

Ali svjedoči i o tome da nasilje nije uspjelo postići svoj cilj. Krizma je održana. Vjera je preživjela. Svjedoci nisu zaboravili.

Krvava krizma nije završila pobjedom ubojica. Završila je svjedočanstvom koje traje već gotovo osam desetljeća.

Izvori: Hrvatska katolička mreža – svjedočanstvo Ane Rušnjak, službena stranica bl. Miroslava Bulešića, dekret o mučeništvu, IKA – proglašenje blaženim i Sveta Stolica – priznanje mučeništva.