Škabrnjani nakon Mladićeve smrti: Naše institucije su zakazale

U Škabrnji nema slavlja nakon vijesti o smrti ratnog zločinca Ratka Mladića. Mjestom vladaju mir i tišina, a mještani se prisjećaju žrtava stradalih 1991. godine. Smrt čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid u Srebrenici ne može vratiti živote stradalih branitelja i civila, a ostaje i gorčina jer Mladić, kažu, nikada nije odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj.

Danka Dražina, koja je tijekom napada na Škabrnju 1991. bila bolničarka, a kasnije i sudionica Domovinskog rata, kaže da joj vijest o Mladićevoj smrti nije donijela osjećaj olakšanja. "Moram priznati da danas, kada sam čula da je krvnik preminuo u haškom zatvoru, nisam osjetila ništa. Ne želim danas misliti o njemu, već biti u mislima i molitvama sa svim svojim poginulim suborcima i nevinim civilima koji su bili žrtve tog zlikovca", rekla je.

Podsjetila je da je Mladić optužen još 1995., ali da je pravomoćna presuda stigla desetljećima kasnije te da je u zatvoru zapravo proveo tek posljednje četiri godine. "Nije optužen za Škabrnju, a nije mu ni suđeno za Škabrnju", istaknula je.

Prema njezinim riječima, svijet će Mladića pamtiti prije svega kao krvnika Srebrenice, no za stanovnike Škabrnje njegova je uloga jasna. "Mislim da su tu prije svega zakazale naše institucije, pogotovo hrvatska politika i pravosuđe, koje su taj posao trebale odraditi puno bolje. Nadam se da će oni danas osjetiti barem malo nelagode i srama što Ratko Mladić nije procesuiran za sve strašne zločine koji su počinjeni pod njegovim zapovjedništvom u Republici Hrvatskoj", poručila je.

Danka je tijekom napada na Škabrnju bila u sanitetskoj službi, a nakon toga uzela je pušku i otišla u rat, u kojem je sudjelovala do akcije Maslenica 1993. godine. "Nakon akcije Maslenica skinula sam odoru i spremila pušku. Nadala sam se da mi nikad više neće trebati", prisjetila se. Dodaje da se život u Škabrnji vratio i da su djeca koja danas ondje odrastaju u slobodi najveća pobjeda nad krvnikom koji je preminuo.

Anđelo Žilić, kojeg je Danka kao bolničarka zbrinula u Škabrnji 1991. godine, tada je bio dječak od godinu i pol dana, teško ranjen. Danas se tih događaja ne sjeća, ali kaže da su posljedice traume obilježile cijeli njegov život. "Takav monstruozni zločin, počinjen nada mnom, mojom bakom i drugim civilima i braniteljima Škabrnje, trajno ostaje urezan u sjećanje dječaka koji odrasta slušajući te priče. Razmišljam kakva bi kvaliteta mog života bila da su mi baka i otac još živi", rekao je Žilić. Unatoč svemu, ističe da Škabrnjani nastavljaju dalje: "Ostaje taj naš, onaj dišpet škabrnjski da guramo naprijed, da se borimo za nešto bolje u životu."

Na pitanje je li očekivao da će Mladić ikada biti osuđen za zločin u Škabrnji, Žilić je odgovorio niječno, ocjenjujući da je politika u Hrvatskoj utjecala na to da se takvi ratni zločini nisu procesuirali kako treba. Škabrnjani ipak poručuju da je njihovo mjesto, unatoč svim tragedijama i bolnim sjećanjima, nadživjelo Ratka Mladića.