Ministarstvo odbija ključni dokaz: Postupak pred Povjerenikom za aferu Medikol

Istraživanje koje je trajalo mjesecima otkrilo je da u srži takozvan afere Medikol leži dokument čija je postojanost upitna. Riječ je o sporazumu ili dogovoru Ministarstva zdravstva sklopljenom prije 2009. godine koji je trebao biti pravna osnova za povjeravanje Privatnoj poliklinici Medikol zadaće realizacije Projekta PET/CT u Republici Hrvatskoj. Prema dostupnim informacijama, uključujući detaljnu analizu iz Index Istraga, dokument koji je godinama služio kao opravdanje za privilegirani položaj privatne poliklinike u javnom zdravstvenom sustavu vrlo vjerojatno ne postoji ili nikada nije formalno dokumentiran. Postavlja se ključno pitanje: kako je privatna etablirana mogla godinama funkcionirati kao nositelj državnog projekta bez pisane pravne osnove, a da javne bolnice i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) nisu dokumentirali tu suradnju.

Iz dostupnih dokaza proizlazi da je državni Ured za reviziju, analizirajući poslovanje KBC-a Rijeka, utvrdio kako između bolnice i Poliklinike Medikol nikada nije sklopljen formalni ugovor o javno-privatnom partnerstvu. Međutim, okidač za pokretanje cijelog sustava bio je dopis HZZO-a iz ožujka 2009. godine koji je KBC-u Rijeka prosljeđen u kojem stoji da sukladno dogovoru Medikola i tadašnjeg Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi upravo Medikol provodi projekat. Taj dopis, bez jasne potpisane osnove, bio je dovoljno validan da KBC Rijeka krene u implementaciju projekta isključivo s Medikolom i to bez provedbe javnog natječaja koji bi bio obavezan za javne nabave. Time je de facto privatnoj poliklinici osiguan monopol na PET/CT pretrage sa mogućnostima kontrole cijena i obujma usluga, što predstavlja značajnu devijaciju od standardnih principa transparentnosti u javnim nabavama.

Prema dostupnim podatcima iz registra javnih nabava, KBC Rijeka je prvo 2009. godine s Medikolom potpisao Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji i Ugovor o korištenju poslovnog prostora, oba na neodređeno vrijeme. Godinu dana kasnije, u 2010. godini, slijedio je dodatni ugovor o zakupu bolničkog prostora na deset godina. Za otprilike 356 četvornih metara prostorijâ u bolničkom kompleksu, Medikol je godinama plaćao svega oko 663 eura mjesečno, što je prema tržišnim analizama znatno ispod cijene tržišnog standarda za komercijalni prostor takve kvalitete na tom području. Istodobno, taj istaknuti detalj pokazuje kako je PET/CT uređaj ostao u vlasništvu privatne poliklinike, dok je javna zdravstvena služba, umjesto da sama nabavi potrebnu opremu, godinama plaćala pretrage izvedene na opremom koju je financirala, ali nije posjedovala.

Prema službenoj dokumentaciji Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, u posljednjih pet godina Poliklinici Medikol za PET/CT preglede isplaćeno je više od 58 milijuna eura javnog novca. Taj neobičan odnos gdje privatni subjekt koristi javnu infrastrukturu za usluge financirane iz javnog zdravstvenog proračuna, a vlasnik je opreme, predstavlja značajnu anomaliju u sustavu javne zdravstvene zaštite. Dosadašnja analiza pokazuje da je ovaj model omogućio privatnoj poliklinici da ostvaruje multimilijske godišnje prihode u trenutku kada su javne bolnice redovito suočene sa financijskim ograničenjima, nedostatkom opreme i resursima.

Index je tijekom ove godine otkrio dodatnu dimenziju problema: Medikol je godinama nije plaćao režije u KBC-u Rijeka, što je dovelo do akumulacije duga od 257.793 eura. Umjesto da javna bolnica krene s naplativanjem tog duga ili preispitanjem odnosâ s privatnom poliklinikom, angažiran je vještak kojem je povjerena analiza spora. Nakon vještakove procjene, dug Medikola pretvorен je u navodni dug bolnice prema Medikolu, állato na osnovi navodno učinjenih investicija u prilagodbu prostora. Medikol je svojom procjenom tvrdio da je u adaptaciju prostora uložio 734.130 eura te da je prema njihovim kalkulacijama 72.399 eura u plusu financijskog stanja. Takvo tumačenje omogućava privatnoj tvrtki da ne samo izbjegne podmirenje svojih obveza prema javnoj instituciji, nego da aktivno potražuje novac od bolnice.

Tema je javno otvoren u Saboru, gdje je tadašnji kandidat za ministra rada Alen Ružić, koji je prije tog položaja bio ravnateljem KBC-a Rijeka, javno zauzeo stav prema kritikama: ustvrđujući popularan izraz "Pustite više taj Medikol". Premijera Andreja Plenkovića ovaj stav je pronašao u potpunoj suglasnosti, pa je i sam dao javnu podršku. Ružić, koji je tijekom svojeg mandata kao ravnatelj bolnice vodio pregovore s Medikolom i utvrdio trenutni ugovorni odnos, tvrdio je da je uveo financijsku disciplinu u bolnici. Volgens njegovim izjavama, Medikol ima validan ugovor koji ga u instituciji čini neće biti moguće isključiti. Međutim, upravo je tijekom njegovog nadzora i upravljanja potvrđen model u kojem javna bolnica snosi većinu troškova poslovanja, infrastrukture i energenata, dok privatna klinika konzistentno ostvaruje samo dobit kroz finansiranje iz HZZO-a za svoje usluge.

Ilustracija: AI

U pokušaju da se etablira što se stvarno dogodilo, novinarskim istraživanjem je potražen taj ključni dokument prema kojem je Medikol dobio ulogu koordinatora i nositelja projekta PET/CT u Hrvatskoj te tako steknula poziciju da može djelovati unutar javnih bolnica bez konkurencije. Poliklinika Medikol u pismenoj izjavi koju je dostavila kao odgovor na novinarski upit navela je da s HZZO-om posjeduje ugovor o specijalističko-konzilijarnoj zdravstvenoj zaštiti, ali je važno napomenuti da se taj ugovor odnosi na uređaj koji je postavljen u Zagrebu, a ne na model funkcioniranja koji je primijenjen u KBC-u Rijeka. Medikol je dodatno naveo da je suradnja s KBC-om Rijeka bila uredjena kroz ugovorне odnose uz suglasnost nadležnih tijela. Tvrdili su da je na temelju suglasnosti HZZO-a od 24. travnja 2009. sklopljen Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji između KBC-a Rijeka i njihove institucije.

Međutim, dosadašnje potrage za tim sporazumom ili dogovorom koji je trebao biti osnova za sve ovo pokazali su da ključni dokument nije dostupan. Iako predstavnici Medikola tvrde da je suradnja bila uredjena uz suglasnost nadležnih tijela kao što je HZZO, oni nisu dostavili sam sporazum koji je eksplicitno zatražen kroz novinarski upit. HZZO je, odgovarajući na zahtjev pozvan prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, izvijestio da dokumentaciju iz 2009. godine više ne posjeduje jer je istekao zakonski rok za čuvanje arhivske građe. Ovo objašnjenje, iako tehnički legalno iz perspektive arhivskog zakonodavstva, predstavlja pravnu anomaliju jer znači da nema dostupne dokumentacije koja bi mogla dokazati kako je odluka donečena ili koji je dokument služio kao osnova tog dogovora.

Ministarstvo zdravstva je u prvom odgovoru na novinarski upit navedlo da u mandatu tadašnje ministrice Irene Hrstić Ministarstvo zdravstva nije sklapalo niti ima sklopljen ugovor s poliklinikom Medikol. Međutim, postavlja se pitanje zašto bi se Ministarstvo referiralo na njegov mandati kad se traženi dokument očito odnosi na razdoblje prije 2009. godine, što je značajno ranije od Hrstićinog mandatnog vremenske periode. Nakon tog inicijalnog odgovora, podnesen je formalni zahtjev putem Zakona o pravu na pristup informacijama od strane novinara. Ministarstvo zdravstva je najprije produljilo rok za dostavu traženog dokumenta, što je obično signal da institucija traži dodatno vrijeme da locira ili pripremi informacije, ali kasnije je prestalo odgovarati na inicijalne zahtjeve.

Zbog izostanka odgovora administracije i nesuradnje Ministarstva zdravstva u dostavljanju traženih dokumenata, pokrenuta je formalna prijava pred Povjerenikom za informiranje, institucijom zaduženom za nadzor provedbe Zakona o pravu na pristup informacijama. Povjerenik za informiranje je установа koja može prisiliti javne institucije da dostave tražene dokumente ako postoje nezakoniti razlozi za odbijanje. Činjenica da je bilo potrebno eskalirati stvar na razinu Povjernika indicira ozbiljnost situacije i mogućnost da Ministarstvo aktivno izbjegava davanje informacija koje bi mogla rasvijetliti kako je cijeli sistem nastao i funkcionirao.

Ako se konačno pokaže da sporazum ili dogovor između Ministarstva zdravstva i Medikola doista ne postoji ili nikada nije bio formalno dokumentiran, to bi imalo dramatične implikacije za cijeli pravni okvir sustava. To bi značilo da je većina infrastrukture, od HZZO-a, do pojedinačnih bolnica, te cijela politika spram Medikola, godinama funkcionirala na temelju neformalnog "dogovora" bez jasne pisane pravne osnove. Takav scenarij bi otvorio brojna pitanja o odgovornosti pojedinaca koji su donosili odluke, o mogućim kaznenim slučajevima za zlouporabu javnog novca, kao i o potrebi da se cijeli model preispita od osnova. Dosadašnje reakcije relevantnih institucija, uključujući Premijerovu javnu podršku Ružićevoj tvrdnji da Medikol "treba pustitati", sugeriraju da od detaljne istraživačke analize ovih pitanja neće doći do očekivane institucijske akcije niti će biti pokrenuta odgovarajuća istraga.