Članak 21. i zakon iz 1978.: Ustavni sud „uravnotežio“ — život čeka

Vikend Hoda za život u Rijeci i Šibeniku i muške krunice na 32 lokacije nije folklor. To je podsjetnik na rečenicu koju Ustav Republike Hrvatske nije napisao sitnim slovima. Članak 21.: „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“ Luka Šarić na Popodnevniku ponovno postavlja pitanje koje ljevica želi držati u magli: kako je Ustavni sud 2017. mogao ostaviti na snazi zakon iz 1978. — jugoslavenski okvir o „slobodnom odlučivanju o rađanju“ — usprkos jasnoći ustavnog teksta? Dok Zagreb dijeli veganske barjake, narod hoda i moli. Sud je „uravnotežio“. Život još čeka zakon.

Što medicina kaže, a što sud „uravnotežuje“

Četiri hrvatska medicinska fakulteta — Zagreb, Split, Rijeka, Osijek — još 2009. u zajedničkom stručnom mišljenju navode da ljudski život počinje začećem. To nije bogoslovni ukras. To je medicinska tvrdnja. Ako je ljudsko biće i nerođeno dijete, onda „pravo na pobačaj“ ne može biti ustavno pravo jer bi poništavalo temeljno pravo na život. Ustavni sud u predmetu U-I-60/1991 i dr. (21. veljače 2017.) nije prihvatio prijedloge za ocjenu ustavnosti starog zakona, ali je zbog zastarjelosti naložio Saboru da u roku od dvije godine donese novi. Godine su prošle. Zakon je ostao. Rok je politički potrošen. Poruka je jasna: sud je „uravnotežio“ život i autonomiju — a ravnoteža u praksi znači da život gubi prioritet pred ideologijom koja se krije iza riječi „izbor“.

Privatnost nije dozvola za ubojstvo

Sud se pozivao na članak 35. — štovanje osobnog i obiteljskog života. No u tom članku nema pobačaja. On se mora učitati maštom, kao da Ustav šuti o životu. Šarić pita oštro: što ako netko u „privatnosti“ želi ubiti vlastitu djecu? Privatnost štiti dostojanstvo. Ne briše postojanje drugog ljudskog bića. Kad Možemo! u Zagrebu bira „Zagrepčanke godine“ koje se zalažu za pobačaj i preziru „klečavce“, to nije kulturna raznolikost. To je kultura smrti s pečatom gradske vlasti — dok se na istom trgu umjesto hrvatskih zastava vijore veganske barjaci. Simbolika nije slučajna. Tko skida nacionalni znak, lako skida i zaštitu najslabijega.

Dva Hrvatska u istom tjednu

Jedna Hrvatska hoda za život i moli krunicu u 32 grada. Druga Hrvatska na Jelačiću dijeli ideološke zastave i poučava narod o „autonomiji“. Jedna traži zakon koji štiti nerođeno dijete. Druga traži da 1978. ostane vječna. Ustav nije napisan da ugodi salonu. Napisan je da veže vlast. Ako članak 21. nešto znači, onda zastarjeli abortusni okvir nije „kompromis“ — nego otvoreno pitanje ustavnosti koje Sabor već godinama izbjegava jer mu je politički skupo. X objava Popodnevnika nije pravna rasprava za seminar. To je podsjetnik biračima: tko god sutra sjedio u Saboru, duguje odgovor na sudski rok koji je već istekao.

Što suverenistička Hrvatska mora tražiti

Ne treba novi „dijalog o osjećajima“. Treba zakon usklađen s Ustavom i sa znanstvenom činjenicom o početku života. Hod za život nije napad na žene. To je obrana najslabijega — i obrana ustavnog teksta od ideološkog čitanja. Dok Inspektorat juri Thompsona ekspresno, a Sabor odgađa zakon o životu godinama nakon roka Ustavnog suda, prioriteti države vide se bez povećala. Narod koji moli i hoda nije ekstrem. Ekstrem je sustav koji članak 21. čita kao ukras na zidu, a zakon iz 1978. kao vječnu istinu. Hrvatska zaslužuje jasniji red: život prvi, ideologija druga.

Izvor: popodnevnik.hr (Luka Šarić); kontekst Hoda za život i Muževni budite, rujan 2026. X: @popodnevnik.