Norvežani slave reprezentaciju koja nije osvojila baš ništa, a nas bi novinari napali da to napravimo

Norvežani su dočekali svoju reprezentaciju pjesmom, zastavama i punim ulicama, i to reprezentaciju koja nije osvojila baš ništa. Tamo se to zove zajedništvo, ponos i ljubav prema zemlji.

Kod nas bi već krenuli naslovi o „mračnoj atmosferi”, „opasnom nacionalizmu” i „grupici desničara koja urliče”. Dežurni novinari pitali bi osjećaju li se manjine sigurno jer je netko podigao hrvatsku zastavu i zapjevao hrvatsku pjesmu.

Godinama su nam objašnjavali da se ugledamo na napredni sjever Europe, gdje navodno nikoga nije briga za naciju, reprezentaciju i velike dočeke. Sada Norveška radi upravo ono zbog čega se Hrvate proglašava primitivcima.

Jedina razlika je što Norvežani nemaju toliku vojsku vlastitih novinara i aktivista koji svaki znak nacionalnog ponosa pretvaraju u optužnicu protiv vlastitog naroda.

U Hrvatskoj se nakon svakog uspjeha prvo traži problem. Smeta zastava. Smeta pjesma. Smeta mnoštvo. Smeta što ljudi na nekoliko sati zaborave podjele i zajedno izgovore ime svoje države. Jer njima nikada nije problem masa na ulici. Problem je samo kada ta masa voli Hrvatsku.

A nisu osvojili baš ništa

I tu je najljepši dio priče. Norvežani nisu dočekivali osvajače nekog velikog trofeja, nisu slavili zlato ni pobjedu na velikom natjecanju. Dočekali su svoje momke jednostavno zato što su njihovi, zato što nose ime njihove zemlje na prsima. Ponos im nije trebala medalja, dovoljna je bila pripadnost.

A sad zamislite da Hrvatska priredi ovakav doček reprezentaciji koja nije osvojila ništa. Kolumne bi se pisale same od sebe. „Primitivci koji slave gubitnike”, „kompleks male nacije”, „pa za što točno slave?”. Dežurni bi analitičari objašnjavali kako je to dokaz naše zaostalosti i kako zrele, normalne nacije ne izlaze na ulice bez pehara u rukama. Isti taj čin, kad ga naprave Norvežani, zove se ljubav prema zemlji. Kad bismo ga napravili mi, odmah bi se zvao sramota.

Jer poanta nikada nije bila u trofeju. Poanta je u tome tko slavi. Kad slave drugi, to je dirljivo i zrelo. Kad slave Hrvati, to je odjednom problem koji treba hitno secirati, izmjeriti i osuditi.

Isti prizor, dva svijeta

Kad Francuzi na 14. srpnja izađu s tenkovima i zastavama, to je ponosna tradicija. Kad Norvežani preplave ulice, to je zdrava, zrela nacija. Ista zastava, ista pjesma, isto mnoštvo, ali čim postane hrvatsko, odjednom se pretvara u prijetnju, u sramotu, u opasnost o kojoj treba hitno napisati kolumnu upozorenja. Domoljublje je, ispada, dopušteno svima na svijetu osim nama.

A zdravo domoljublje najnormalnija je stvar na svijetu. Svaki narod na planetu slavi svoje, pjeva svoje i plače kad njegovi pobijede. Samo se kod nas ljubav prema vlastitoj zemlji tretira kao dijagnoza koju treba liječiti, kao da je ponos bolest, a stid jedino dopušteno stanje.

No primijetite jednu stvar: narod ih više ne sluša. Taj doček, to mnoštvo, ta pjesma, to je prava Hrvatska, ona koja živi izvan redakcija i uredno financiranih aktivističkih ureda. Ljudi su na nekoliko sati bili ono što jesu, a to nijedan naslov ne može izbrisati.

Voljeti Hrvatsku nije zločin. Podignuti zastavu nije nasilje. Zapjevati nije mržnja. I nijedna vojska profesionalnih ožalošćenih neće uvjeriti normalnog čovjeka da se zbog ponosa na vlastitu državu treba ispričavati. Neka pišu svoje naslove. Ulice su pune, i pune su ljubavi.