Iz desetaka zemalja i stotina gradova: dvije tisuće godina protjerivanja Židova

Malo koja zajednica u povijesti nosi tako dugu kroniku protjerivanja kao židovska. Kroz gotovo dvije tisuće godina Židovi su tjerani iz desetaka država i stotina gradova, često preko noći, sa zavežljajem u ruci i djecom uz sebe. Riječ je o jednoj od najustrajnijih priča o progonu koje europska i svjetska povijest poznaju. No prije nego se izgube u brojkama, valja jasno reći ono najvažnije: ta je povijest kronika onoga što su drugi činili Židovima, a ne onoga što su Židovi skrivili.

Brojke koje govore o progonu

Povjesničari koji su sustavno popisivali europske progone dolaze do zapanjujućih podataka. Prema jednom velikom akademskom skupu podataka, između 1100. i 1800. godine zabilježena je 821 protjerivanje Židova iz čak 936 europskih gradova, uz više od 500 pogroma. Zbroji li se to s protjerivanjima iz antike i s egzodusima iz 20. stoljeća, govorimo o desetcima zemalja i stotinama zasebnih mjesta kroz gotovo dva tisućljeća.

Upravo se zbog te brojnosti u opticaju pojavljuju okrugle brojke, poput one o „109 zemalja”. O njoj i njezinoj zloupotrebi više pri kraju, no zadržimo se prvo na onome što je nesporno dokumentirano.

Srednji vijek i veliki egzodusi

Prvo veliko protjerivanje na razini cijele države bilo je englesko. Kralj Edvard I. 1290. godine ediktom je protjerao sve Židove iz Engleske, a zabrana povratka trajala je gotovo četiri stoljeća. Francuska je Židove protjerivala u više navrata, najmasovnije 1306. pod Filipom IV., kada je izgnano oko sto tisuća ljudi, a njihova je imovina zaplijenjena za punjenje kraljevske blagajne. Konačno protjerivanje uslijedilo je 1394.

Najpoznatije od svih dogodilo se 1492. u Španjolskoj. Ediktom iz Alhambre kralj Ferdinand i kraljica Izabela naredili su svim Židovima da se pokrste ili napuste zemlju. Procjenjuje se da je izgnano između sto i dvjesto tisuća ljudi, otprilike polovica židovske populacije Pirenejskog poluotoka. Ubrzo su uslijedili Sicilija 1493., Portugal 1497. i Navarra 1498. Popis srednjovjekovnih njemačkih, austrijskih, čeških i talijanskih gradova koji su Židove protjerivali predugačak je da bi ga se ovdje nabrojalo, a mnogi su ih puštali natrag pa opet izgonili, ovisno o potrebama vladara.

Zašto se to događalo

Ako išta povezuje sve te progone, onda nije nikakva krivnja progonjenih, nego uvijek ista mješavina fanatizma, straha i pohlepe. Vjerski antisemitizam optuživao je Židove za smrt Isusovu, širile su se izmišljotine o „obrednim ubojstvima” djece i skrnavljenju hostija. U vrijeme velike kuge sredinom 14. stoljeća Židove se optuživalo da su otrovali bunare, pa su cijele zajednice pobijene ili protjerane.

Iza vjerskog izgovora gotovo uvijek je stajao i vrlo prizemni motiv, novac. Budući da su Židovima stoljećima bili zabranjeni mnogi poslovi i posjedovanje zemlje, mnogi su se našli u trgovini i posudbi novca, a onda su ih upravo zbog toga mrzili. Protjerivanje je vladarima i dužnicima bilo zgodno: jednim potezom pera brisali su se dugovi prema Židovima i preuzimala njihova imovina. Progon je, drugim riječima, bio unosan.

Dvadeseto stoljeće: od Holokausta do arapskih zemalja

Najstrašnije poglavlje donijelo je dvadeseto stoljeće. Nacistička Njemačka najprije je Židove ekonomski uništila i prisilila na bijeg, a potom u Holokaustu sustavno ubila oko šest milijuna ljudi. Bio je to progon doveden do svoje krajnje, genocidne posljedice.

Nakon 1948. i osnutka Izraela uslijedio je novi val. Iz Egipta, Iraka, Jemena, Libije, Sirije, Maroka, Alžira i drugih arapskih i muslimanskih zemalja u dvadesetak je godina protjerano ili prisiljeno otići više od 850 tisuća Židova, uz oduzimanje imovine i državljanstva te niz pogroma. Zajednice stare i po dvije tisuće godina praktički su nestale: ondje gdje je 1945. živjelo oko 856 tisuća Židova danas ih je ostalo tek nekoliko tisuća.

Brojka koja se zloupotrebljava

I tu dolazimo do onoga najvažnijeg. Upravo zbog svega nabrojenog danas kruži tvrdnja, osobito u ekstremističkim krugovima, da su Židovi protjerani iz „109 zemalja” pa da, kako se podmuklo sugerira, mora da su oni sami za to i krivi. To je klasična antisemitska podvala i ovaj se portal od nje jasno ograđuje. Ta brojka miješa gradove, pokrajine i države kroz dva tisućljeća, dvostruko broji i, što je najgore, okreće smisao naglavačke, pretvarajući žrtvu u krivca.

Istina je posve suprotna. Duga povijest protjerivanja Židova nije dokaz o njihovoj krivnji, nego o ljudskoj sklonosti da se u teškim vremenima pronađe žrtveni jarac, manjinu koju je lako okriviti za kugu, dug ili poraz. To nije priča o jednom narodu koji je svugdje bio nepoželjan, nego o mnogim društvima koja su, umjesto da se suoče s vlastitim problemima, posegnula za najstarijim i najkukavičkijim rješenjem, protjerati one drukčije. Pouka ove povijesti nije uperena protiv Židova, nego je opomena svima nama, jer društvo koje traži žrtvenog jarca na kraju uvijek plati vlastitom dušom.