Hranić u Zrinu: komunizam se ne smije štititi ni veličati

Zrin nije „lokalna priča“. Zrin je ogledalo hrvatske amnezije. U nedjelju je obilježena 83. obljetnica stradanja Zrinjana: polaganje vijenaca, svijeće, mimohod do spomen-crkve Našašća sv. Križa. Svečanu misu predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, uz sisačkog biskupa Vladu Košića i krčkog biskupa Ivicu Petanjka. Bio je i ministar gospodarstva Ante Šušnjar. Blagoslovljeno je novo zvono, posvećeno s. Andriji i sv. Tomi.

Od 1996. preostali Zrinjani i potomci sjećaju se rujna 1943.: partizani i četnici ubili su gotovo trećinu Hrvata Zrina, spalili župnu crkvu i selo. Preživjele su komunističke vlasti raselile, oduzele imovinu i zabranile povratak. To nije „složena povijest“ za predavanje u kojem svi jednako krivi. To je zločin i dug koji još nije plaćen.

„Ne štititi, a još manje veličati“

Nadbiskup Hranić govorio je prognanim i raspršenim Zrinjanima o evanđeoskom odnosu prema zlu i nepravdi. Naglasio je da Isus nije poistovjećivao grijeh s grešnikom i da borba protiv zla ne smije postati borba protiv čovjeka. Ali nije ostao na općenitosti. Poručio je da je komunizam bio totalitarni sustav koji se „ne može i ne smije štititi, a još manje veličati“, jer su Zrinjani na svojoj koži osjetili okrutnost te ideologije. Treba, rekao je, popraviti štetu i nepravdu u svemu što je moguće.

To je rečenica koju dio hrvatske javnosti i dalje ne smije izgovoriti bez panike. Dok se jedan totalitarizam ritualno osuđuje, drugi se i dalje ušuljava u udžbenike, spomenike i „antifašistički“ folklor koji briše žrtve. Hranić je imenovao problem: zaštita i veličanje komunizma.

Kolijevka Zrinskih bez mjesta u svijesti

Biskup Košić podsjetio je na slavnu i tragičnu povijest Zrina — kolijevku imena Zrinskih — upozorivši da to mjesto još nije dobilo prostor koji zaslužuje u hrvatskoj povijesnoj i nacionalnoj svijesti. To nije muzeološka žalopojka. Kad narod ne zna tko mu je spalio selo i tko mu je zabranio povratak, sutra mu netko drugi piše udžbenik „građanskog odgoja“.

Hranić je upozorio i da se još uvijek ne pristupa svim arhivima, grobištima i istraživanjima koja bi omogućila cjelovito sagledavanje — bez obzira kakva istina bila. Tko blokira arhive, blokira pravdu. Tko veliča sustav koji je Zrinjane raselio, nije „lijevi intelektualac“ — on je čuvar laži.

Sjećanje kao politika, ne kao folklor

U istom tjednu dok Beograd diže kult Mladića, Hrvatska hoda u Zrin. Parallela nije slučajna: tko ne imenuje vlastite totalitarizme, gubi moralni kredit kad osuđuje tuđe. Tko šuti o 1943. u Zrinu, sutra mu je teže govoriti o 1991. u Baćinu. Istina nije smjer ideologije — istina je popis žrtava.

Narodni Reporteri stoje uz Hranićevu poruku bez uljepšavanja: komunizam se ne smije štititi ni veličati. Zrin to nije naučio iz knjige. Zrin to nosi u pepeo crkve i u zabranu povratka. Dok se to ne prizna do kraja, hrvatska sloboda ostaje nedovršena.

Arhivi, grobišta i pravo na ime

Hranićev poziv na otvaranje arhiva i istraživanje grobišta nije akademski hir. Bez imena žrtava nema pravde; bez pravde nema pomirbe vrijedne tog imena. Dio hrvatske ljevice i dalje tretira komunističke zločine kao „pogreške sustava“, a ustaške kao jedinu apokalipsu. Istina je šira i tvrđa: totalitarizmi se mjere grobovima, ne partijskim bojama.

Zrinjani raseljeni, imovina oduzeta, povratak zabranjen — to je obrazac koji poznaju i Hrvati iz Vojvodine, i prognanici iz 1991. Kad biskup kaže da komunizam ne smije veličati, on brani prostor slobode u kojem se smije govoriti. Tko taj prostor sužava, radi za amneziju.

U tjednu Mladićeva kulta, Zrin je podsjetnik: Hrvatska mora imenovati i 1943. i 1991. Bez oba, moralni kapital se troši. Sjećanje nije mržnja. Sjećanje je obrana.

Blagoslov novog zvona na spomen-crkvi nije folklor. Zvono označava da zajednica još diše — unatoč pepełu i zabrani povratka. Dok zvono zvoni u Zrinu, Hrvatska mora odbiti svaki pokušaj da se komunistički zločini relativiziraju u ime „antifašističkog konsenzusa“. Konsenzus bez istine je laž.