Ruski veleposlanik na ispraćaju Mladića. Vučićev sin u redu. Bruxelles: „nisu državne počasti“

Kad veleposlanik dođe odati počast zločincu, to nije „privatni gest“. Ruski veleposlanik u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko u ponedjeljak je u Beogradu odao počast Ratku Mladiću — u crkvi Svetog Luke, uz tisuće ljudi, ministre, veterane i sina Aleksandra Vučića, Danila. Večernji i regionalni izvori popisuju poznata lica: Vulin, Šešelj, Dodik, Crvena zvezda, Noćni vukovi. Opelo patrijarha Porfirija. Počasna paljba. Lijes i vojni prizori. A Bruxelles i dalje uči javnost da „nije bilo državnih počasti“.

Mladić je pravomoćno osuđen za genocid u Srebrenici i niz zločina u BiH. Umro je 27. kolovoza u Haagu. Pokopan je na Topčideru. Hrvatska taj dan ne gleda kao „srpsku unutarnju stvar“. Gleda ga uz Baćin 7. rujna 1991. — drugu masovnu grobnicu iza Ovčare — i uz svaku obitelj kojoj je „general“ bio sinonim za smrt.

Diplomatska poruka bez maske

Nazočnost ruskog veleposlanika nije folklor. To je signal: tko u Beogradu smije slaviti koga, i tko izvana to potpisuje tijelom. Moskva godinama traži „humaniji“ tretman za Mladića; danas šalje ambasadora na ispraćaj. Tko misli da je Balkan 2026. samo „proširenje“, ne čita protokol.

Paralelno, BiH najavljuje povlačenje osoblja iz veleposlanstva u Beogradu. Anušić šalje tvrdu poruku. EK i Marta Kos otkazuju posjet i govore o nespojivosti s europskim vrijednostima — pa istodobno glasnogovornica Paula Pinho tvrdi da formalno „nije državni pogreb“. Novinari pitaju o vojsci, ministrima i zastavi. Odgovor: na Srbiji je kako će organizirati. To nije princip. To je izlaz.

„Nisu državne počasti“ — rječnik za kukavice

Ako su u ispraćaju ministri, vojnici uz lijes i državni simboli, a Komisija i dalje prodaje formulaciju „nije državno“, onda je riječ o upravljanju percepcijom, ne o istini. Hrvatska ne smije kupiti taj rječnik. Istina se mjeri scenom, ne press releaseom.

Narodni Reporteri već su pisali o sinovljevoj izjavi o „helikopteru ka Kninu“ i o EK-ovom spinu. Danas dodajemo diplomatski sloj: veleposlanik koji stoji uz kult zločinca nije neutralan promatrač. On bira stranu sjećanja.

Što Zagreb mora raditi, ne govoriti

Hrvatska politika treba jasno: bez blagog „razumijevanja konteksta“. Kazne za veličanje, tvrđi uvjeti prema radnim dozvolama onima koji slave genocidere, i europski pritisak koji nije samo tweet Marte Kos. Suverenistička Hrvatska ne mrzi Srbe kao narod — odbija kult ubojica. Razlika je civilizacijska.

Dok Finska gradi ogradu, a Španjolska sudi o povredi suvereniteta, Beograd pokazuje kakav kultura sjećanja bira. Hrvatska bira žrtve. I mora to reći bez kompleksa.

Izvori: vecernji.hr, narod.hr, 7. rujna 2026.