80.000 gledatelja, Berlin na listi — HAVC opet 0. Producent ‘260 dana’: drugi poraz

Publika puni dvorane. Institucija puni izgovore. Na zatvaranju 20. Vukovar Film Festivala producent Dražen Majstrović izašao je pred ljude s brojkom i s udarcem: film Jakova Sedlara „260 dana“ u domaćoj distribuciji prešao je 80.000 gledatelja i ide prema 100.000 do kraja projekcijske godine. Na European Film Marketu u Berlinu našao se prvi na listi od 308 naslova izvučenih za festival. A HAVC? Nula. Čak ni za postprodukciju — za iznos pet do šest puta manji od uobičajene podrške. Drugi put. Novi projekt „Vukovar“ također nije prošao. „Umjetnički savjetnici“ odlučili su da su „neki drugi filmovi bolji, prikladniji i potrebniji“.

Majstrović pita ono što bi trebala pitati cijela država: zašto na 35. godišnjicu pada Vukovara Hrvatska još nema svjetski relevantnu filmsku produkciju o Domovinskom ratu? „Nitko od nadležnih institucija to nije napravio.“ Kad to kaže producent koji je film ipak snimio — uz Sedlara, scenarij Dominika Sedlara i superviziju Veljka Bulajića — rečenica nije jadikovka. Optužnica je.

Tržište kaže da, savjet kaže ne

Kad film radi 80.000+ ulaznica i otvara međunarodnu distribuciju, a fond i dalje okreće leđa, više nije riječ o „kvaliteti“. Riječ je o ukusu institucije. Isti sustav koji zna pronaći novac za ideološki podobne projekte iznenada postaje štedljiv kad priča mirše na Vukovar, zarobljeništvo i hrvatsku žrtvu. To nije slučajnost. To je kurikul.

Narod.hr već je dokumentirao obrazac: novac za feministčku propagandu, za projugoslavenske naslove, za projekte koji „raščišćavaju“ hrvatski identitet — a za Sedlarov ratni trag nula. Tko kontrolira fond, kontrolira koje sjećanje smije ući u dvoranu s pečatom države.

Vukovar nije „niša“

Vukovar je temelj. Film o 260 dana zarobljeništva Marijana Gubine nije uska tema za „desničarske večeri“. To je europska priča o totalitarnom zločinu i otporu. Kad HAVC to tretira kao neprikladno, šalje poruku mladima: vaša povijest nije dovoljno cool za grant. Publika odgovara kupnjom ulaznice. Institucija odgovara odbijenicom.

U istoj Hrvatskoj inspektorat zna ekspresno ići na Thompsonov teren, a kulturni establišment zna ekspresno „ne vidjeti“ potrebu za filmom o gradu heroju. Prioriteti nisu skriveni. Samo se ne izgovaraju.

Što dalje

Majstrović kaže da ih je poraz dodatno motivirao. Dobro. Ali motivacija producenta ne smije biti alibi za instituciju. Hrvatski sabor i Vlada duguju odgovor: zašto sustav koji financira film iz javnog novca sistematski zaobilazi Domovinski rat kad ga snimaju „krivi“ autori? Dok nema odgovora, publika glasuje nogama — a Narodni Reporteri glasuju naslovom.

80.000 ljudi nije pogreška savjeta. Pogreška je savjet koji ih ne čuje.

Izvor: narod.hr / Hrvatski glasnik, 7. rujna 2026.