IVO FABIJAN, 20 GODINA OTKAKO GA NEMA: VELIČINU KOJU SU SVI ZABORAVILI MI NE DAMO U ZABORAV

U četvrtak, 16. srpnja, navršava se točno dvadeset godina otkako je otišao Ivo Fabijan Mrvelj. Dvadeset godina otkako je utihnuo jedan od najiskrenijih glasova hrvatske glazbe, čovjek čije su pjesme desetljećima bile dio života mnogih obitelji, od starih kazeta u automobilima naših očeva do obiteljskih okupljanja i onih tihih trenutaka kada čovjek ostane sam sa svojim uspomenama. Mi tu obljetnicu ne puštamo da prođe nezapaženo, jer neke se veličine ne smiju zaboraviti.

Glas koji je Hrvatsku nosio u srcu

Ivo Fabijan, punim imenom Andrija Ivo Mrvelj, rodio se 25. kolovoza 1950., a korijeni njegove obitelji vuku iz Posušja u zapadnoj Hercegovini. U Zagreb je došao 1974. godine i ondje gradio karijeru, no bez obzira na to gdje je živio, u pjesmama je uvijek nosio i Hercegovinu i Zagreb, dvije sredine koje je najviše volio i koje je znao spojiti kao malo tko.

Bio je hrabar kada je to bilo najteže. Svoj prvi domoljubni album, „Riječ hrvatska”, objavio je još 1989. godine, dok je Jugoslavija bila na punoj snazi i dok su takve pjesme mnogima bile nezamislive. Nije pjevao Hrvatsku zato što je to bilo moderno, nego zato što ju je nosio u sebi, u glasu, u boli i u nadi da će zemlja koju voli jednom biti onakva kakvu ju je zamišljao. „Kad sklopim oči, ja Hrvatsku sanjam”, pjevao je, a ta rečenica i danas mnogima izmami knedlu u grlu.

Zaboravljen ondje gdje bi ga trebali slaviti

A onda pogledajte kako mu se odužila takozvana ozbiljna scena. Na javnome servisu, HRT-u, koji svi plaćamo, o Ivi Fabijanu se gotovo i ne govori. Nema dokumentaraca, nema emisija u udarnim terminima, nema počasti kakvu njegov opus zavrjeđuje. Kao da čovjek koji je iza sebe ostavio više od sto pjesama i desetke nosača zvuka nikada nije ni postojao.

Ali narod ga nije zaboravio. Njegove se pjesme i dvadeset godina poslije pjevaju na okupljanjima, u autima, na proslavama i, kako to samo Hercegovci znaju, najglasnije ondje gdje se domovina najviše voli, sve do podruma iseljeničkih kuća preko oceana. Upravo je tako, iz te ljubavi i čežnje za domom, nastala i njegova „Hercegovino”. Pjesma koju mediji prešućuju, a narod pjeva napamet.

Uspomenu čuvaju oni kojima je stalo

Dok jedni šute, drugi rade. Uspomenu na Ivu Fabijana ovih dana čuvaju oni kojima je istinski stalo, glazbenici okupljeni oko benda iZLET, prije svih Braća Kumerle, i mi u Narodnim Reporterima. Braća Kumerle povodom dvadesete obljetnice snimili su omaž, nekoliko njegovih pjesama izvedenih, kako sami kažu, „s punim srcem i dušom”, među kojima su „Kad sklopim oči”, „Otvori Marija vrata”, „Zagrebe moj” i „Hercegovino”. Objave kreću na sam dan obljetnice, 16. srpnja, na njihovu YouTube kanalu.

Mi na ovom portalu ponosni smo što smo dio te priče. Dok se veliki mediji prave da ga nema, Narodni Reporteri s veseljem podsjećaju na čovjeka i njegovo djelo, jer vjerujemo da se ovakve veličine čuvaju od zaborava upravo ovako, iz poštovanja i ljubavi, a ne iz kalkulacije. Uskoro donosimo i veliki intervju s Braćom Kumerle.

U utorak veliki koncert u Posušju

Sjećanje ne staje na snimkama. U utorak, 21. srpnja 2026., u 20:30 sati, na Trgu hrvatskih branitelja u Posušju održat će se komemorativni koncert u Fabijanovu čast. Nastupaju Braća Kumerle i Ivica Bago, a večer prati misao iz jedne njegove pjesme, koja kao da je pisana baš za taj kraj: „Dugo nisam doma bio pa me vuče želja stara da poljubim svaku stopu od Posušja do Mostara.”

Dvadeset godina poslije, mnogi se pitaju bi li Ivo Fabijan prepoznao Hrvatsku koju je u pjesmama sanjao. Možda je više nema onakve. Ali dok god netko pusti njegovu pjesmu, zastane i osjeti knedlu u grlu, Ivo Fabijan još uvijek pjeva. I dok je nas, pjevat će.