Dabro Jozinoviću: pjevaj za Vinkovce. Zavist nije kultura

U vlastitom gradu osporavaju ga. U dvoranama ga žele. Jakov Jozinović, mladi pjevač iz Vinkovaca, u petak otvara koncertni dio 61. Vinkovačkih jeseni na glavnoj pozornici. Stigle su pritužbe. Stigla je i jasna podrška: saborski zastupnik DP-a i bivši ministar Josip Dabro kaže da će mu prvi zapljeskati.

„Nije mi jasno zašto baš ovdje“

Dabro na Facebooku: Jozinović je mlad dečko, Vinkovčanin i Slavonac koji je talentom i radom napravio iskorak. „Zato mi nije jasno zašto bi se danas tražili razlozi da ga se osporava upravo u njegovom gradu.“ Poruka nije o ukusu. Poruka je o refleksu — onom koji mlade s našeg terena gleda sumnjičavo čim napune trgove.

„Ako naš dečko može napuniti trgove i dvorane, ako ga publika u Hrvatskoj i susjednim državama želi slušati — budimo ponosni, a ne zavidni“, piše Dabro. To je rečenica koju Hrvatska previše rijetko izgovori naglas. Uspjeh „našeg“ često se dočeka kao prijetnja lokalnim hierarhijama, ne kao kapital kraja.

Kultura nije policija ukusa

Ne moramo svi slušati istu glazbu. Dabro to kaže izravno. Ali možemo imati širine podržati mladog čovjeka koji gradi karijeru i nosi ime Slavonije šire od granice. Vinkovačke jeseni trebaju biti mjesto ponosa i zajedništva. Kad na otvorenju zapjeva Vinkovčanin, to nije ideološki akt. To je domaći glas na domaćoj pozornici.

Hrvatski kulturni ratovi često kreću isto: netko uspije izvan salonskog kalupa, pa se aktivira peticija, „pritužba“, moralna panika. Isti mehanizam koji juri Thompsona ekspresnije od pravih afera sad testira i mlađu generaciju. Narodni Reporteri ne dijele playliste. Delimo standard: neka publika odluči, ne anonimni čuvari ugleda.

Slavonija kao brend, ne kao kompleks

Što više mladih iz Slavonije predstavlja Hrvatsku, to smo vidljiviji. To nije fraza za turistički sajam. To je demografska i kulturna strategija. Krajevi koji se stide vlastitih uspjeha gube i ljude i samopouzdanje. Krajevi koji ih slave zadržavaju i jedne i drugo.

Jozinović nije dužan biti svačiji estetski konsenzus. Dužan je — ako već stoji na pozornici Jeseni — pjevati za svoj grad. Dabro mu poručuje: samo naprijed. Mi dodajemo: neka pritužbe ostanu u ladici, a aplauz na trgu.

Petak će reći svoje

Otvorenje 61. Vinkovačkih jeseni nije sudnica. To je pozornica. Tko želi bojkot, neka ostane kod kuće. Tko želi čuti Vinkovčanina, neka dođe. Kultura koja se boji vlastitog glasa nije kultura. To je komplекс s mikrofonом.

Isti obrazac, druga pozornica

Pritužbe protiv popularnog izvođača nisu novost. Vidjeli smo ih oko Thompsona, oko uličnih koncerata, oko „neprimjerenog“ repertoara. Uvijek isti kostim: moralna briga maskira elitni ukus. Publika glasuje nogama i kartama. Saloni glasuju dopisima. Vinkovačke jeseni pripadaju narodu koji ih puni, ne anonimnom odboru ukusa.

Dabroova podrška važna je jer dolazi iz Slavonskog političkog kruga koji ne bježi od vlastitog kraja. To nije „kulturni rat radi rata“. To je obrana elementarne stvari: mladi Hrvat smije pjevati u svom gradu bez da ga se tretira kao problem. Ako to više nije dogovoreno, problem nismo mi koji aplaudiramo.