Šerbedžija: "moja Lika". Na Hrvatsku odmahnuo rukom

Rade Šerbedžija opet je pokazao što misli o Hrvatskoj. Na Briefingu Jutarnjeg lista, dok je dijelio podršku građanskoj inicijativi „Gospić je naš dom“, izgovorio je liriku o Lici — a kad ga je novinar Boris Orešić podsjetio na „vašu Hrvatsku“, odgovor nije bio riječ. Bio je odmahivanje rukom i mimika koja kaže više od cijelog press releasea. Narodni Reporteri to neće uljepšati: isto lice koje uzima javni novac za projekte u RH, Domovinu tretira kao neugodan dodatak sceni.

To nije „umjetnička sloboda“. To je politički gest u trenutku kad tisuće Hrvata hoda za Liku zbog otpada, a ljevica pokušava isti hod pretvoriti u svoj moralni pečat.

„Moja Lika“ — ali ne „moja Hrvatska“

Šerbedžija je rekao: „Ja sam Srbin iz Hrvatske, iz Like, a ako nacionalisti imaju nešto protiv moje majke, oca i djedova, odgovaram im da me nisu samo oni rodili. Rodio me je Velebit, Krbavsko polje, ove šume, rodila me moja Lika.“ Orešić dodaje: „I vaša Hrvatska.“ Šerbedžija šuti — i odmahuje. Snimka je javna. Početak oko 9:45, gest dvadesetak sekundi kasnije.

Lika mu je scenografija. Hrvatska mu je smetnja. Ista formula godinama: geografija da, država ne. Dok se na Trgu vijore veganske zastave, a Hod za život dobiva zabranu jer „nije u skladu s programom“, glumac blizak ljevici smije na nacionalnoj pozornici odbiti ime Republike Hrvatske bez posljedica u salonima koji ga slave.

Podrška Lici kao politički upad

Šerbedžija je bio među dvjestotinjak poznatih osoba, mahom bliskih ljevici, koje su javno stale uz „Gospić je naš dom“. Narod.hr i drugi izvori opisuju to kao dio pokušaja da se apolitična građanska inicijativa politički „preuzme“. Na terenu je narod hodao zbog smeća, zdravlja i dostojanstva. U studiju je ista priča služila za jačanje branda onih koji inače Hrvatsku zovu freudovskom greškom.

Možemo! i SDP vole kad Lika boli na televiziji — jer boli vladu. Manje vole kad isti narod na istom trgu diže hrvatsku zastavu i traži državu, ne institut. Zato im treba Šerbedžija: da Liku odvoji od Hrvatske u glavi gledatelja. Da bude „regija“, „bol“, „suosjećanje“ — samo ne Domovina koja ima granicu, pamćenje i ime.

Javni novac, Ulysses i dvostruki moral

Isti glumac čije projekte — uključujući Ulysses — Hrvatska godinama hrani sponzorstvima i javnim novcem, na spomen Hrvatske odmahuje rukom. To nije sitnica. To je ugovor koji narod nije potpisao: mi plaćamo kulturu, oni plaćaju prezirom. Dok se Thompsonu broji svaki kvadrat montažne kućice ekspresnim Inspektoratom, Šerbedžiji se broji aplauz. Zakon je brz kad treba kazniti Domovinu u pjesmi; spor kad treba kazniti prijezir prema državi koja ga financira.

Neka netko iz Možemo! objasni zašto je veganski barjak „inkluzivan“, a gest kojim se briše Hrvatska „kompleksan umjetnički izraz“. Neka objasni zašto je Lika njihova kad treba kameru, a Hrvatska ničija kad treba reći njezino ime.

Što Lika stvarno traži

Lika ne traži jugoslavensku nostalgiju. Traži iskop otpada, čistu vodu, rokove i odgovornost. Građani koji su jučer hodali nisu došli da im netko recitira Velebit pa odbije Hrvatsku. Došli su jer tonovi smeća nisu metafora. U tom kontekstu Šerbedžijin gest nije „iskrenost“. To je otmica simbola: uzeti bol Like, izbaciti državu, ostaviti ljevicu kao jedinog tumača.

Narodni Reporteri stoje jasno. Tko voli Liku, voli i Hrvatsku — ili neka ne glumi zaštitnika. Tko živi od hrvatskog poreza, neka nauči izgovoriti ime zemlje bez odmahivanja. A tko misli da je Domovina opcionalna u rečenici o Velebitu, nek’ ide tražiti aplauz tamo gdje se Hrvatska ne plaća.

Zaključak

Zapamtite scenu. Ne zbog glumca. Zbog matrice: Lika da, Hrvatska ne. Dok se ta matrica hrani javnim novcem i TV minutama, narod ima pravo reći dosta. Hod za Liku bio je hod za Hrvatsku. Tko to odmahuje, ne stoji uz narod — stoji uz vlastiti mit.

Izvor: narod.hr / Briefing Jutarnjeg lista, 4.–6. 9. 2026.