Rene, preporučuješ film koji nisi pogledao. Jesi li ti glumac ili reklamni letak?

Rene Bitorajac kaže da film nije pogledao. Zatim kaže da bi ga trebalo prikazivati na ovim prostorima.

Pa pogledaj ga prvo, Rene.

Kad mi netko preporuči restoran, pretpostavljam da je tamo barem ručao. Bitorajac preporučuje film na povjerenje. Gledanje će, valjda, doći na red kad završi objašnjavanje zašto bismo ga svi trebali gledati.

I to nije neka usputna komedija uz koju čovjek zaspi nakon dvadeset minuta. Govorimo o filmu „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare”, o stradanju djece i povijesti oko koje se desetljećima vode političke bitke. Upravo zato preporuka zaslužuje nešto više od: nisam gledao, ali mislim da je važno.

Važnost teme nitko ne može zalijepiti na plakat i time riješiti pitanje kvalitete filma. Možeš snimiti loš film o važnoj temi. Možeš napraviti povijesno neodgovoran film o stvarnoj tragediji. Što je ovdje slučaj, treba procijeniti nakon gledanja.

Bitorajac bi taj korak preskočio, a preporuku ipak zadržao.

Glumio je u filmu, poznaje svoju ulogu i zna što je snimao. Ali zna i da završeni film nastaje u montaži. Zna da njegov prizor može dobiti drukčije značenje ovisno o tome što mu prethodi i što dolazi poslije. To mu ne treba objašnjavati netko iz komentara na Facebooku.

Zato njegovo priznanje da film nije pogledao nije sitnica. To je rupa usred odgovora.

Još je slabije objašnjenje da ugovor nije potpisivao s Vučićem ili Dodikom, nego s produkcijskom kućom.

Pa naravno da političar ne mora osobno doći na snimanje s fasciklom i kemijskom. Zar je to ozbiljno odgovor na pitanje političke upotrebe filma? Pogledaš zaglavlje ugovora, nema predsjednikova imena i stvar je riješena?

Sam Bitorajac kaže da je projekt politički zloupotrijebljen. Onda neka govori o toj zloupotrebi. Konkretno, s imenima i postupcima, umjesto da objašnjava tko mu nije potpisao ugovor.

Što je tražio da se promijeni? Što je odbijeno? Na što je pristao, a na što nije? I zašto preporučuje prikazivanje završene verzije koju nije pogledao?

Prema njegovu objašnjenju, dio glumaca usprotivio se političkom korištenju filma i nije došao na premijeru. Ali izostanak s premijere ostavlja otvoreno sve ono što nije razjasnio u obraćanju. Publika iz prazne stolice ne može pročitati gdje je povukao granicu.

Tu njegov odgovor zapinje. Podržava projekt, upozorava na zloupotrebu, preporučuje prikazivanje i priznaje da film nije vidio. Četiri tvrdnje koje je izgovorio, a posao njihova povezivanja ostavio drugima.

Onda se čudi što ih ljudi povezuju na način koji mu ne odgovara.

Ako se već javno obraćaš, reci jasno što misliš. Ljudi mogu prihvatiti da se s tobom ne slažu. Mnogo je teže ozbiljno shvatiti odgovor koji na pola puta stane baš ondje gdje počinju neugodna pitanja.

Ni pozivanje na umjetnički posao ne daje popust. Glumci donose profesionalne odluke kao i svi drugi. Neke su dobre, neke loše, neke traže objašnjenje. Poznato lice ne pretvara slabo obrazloženje u uvjerljivo.

Bitorajac ne mora odgovarati na svaku uvredu. Ali pitanja o njegovim javnim riječima neće nestati zato što ih je netko postavio grubim tonom.

Zašto preporučuješ film koji nisi pogledao?

Što točno smatraš političkom zloupotrebom?

Kako se prema toj zloupotrebi odnosiš nakon što je film završen?

Na to treba odgovoriti. Bez zaobilaska kroz naziv produkcijske kuće i bez očekivanja da publika sama dopiše ono što nedostaje.

Rene, prvo pogledaj film. Onda ga preporučuj, kritiziraj ili se od njega ogradi. Ovako si izašao pred javnost braniti svoj izbor, a priznao da još nisi pogledao njegov konačni rezultat.

Malo je nezgodno držati govor o filmu dok ti je gledanje još na popisu obaveza.