„Da mogu, prekinuo bih odnose danas.“ Konaković prazni veleposlanstvo zbog Mladića

Beograd je pokopao zločinca. Sarajevo je počelo prazniti ambasadu. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković u ponedjeljak je najavio povlačenje gotovo cijelog osoblja Veleposlanstva BiH u Beogradu — svih zaposlenika na koje ima ovlasti. Ostaju veleposlanik Aleksandar Vranješ i konzul, jer njih imenuje Predsjedništvo BiH. Konzularne poslove, kaže, preuzet će uredi u Hrvatskoj i Crnoj Gori. To nije protokolarni šum. To je diplomatski rez nakon javnog kulta genocida.

Sprovod Ratka Mladića na Topčideru nije bio privatna žalost. Bili su ministri, vojska, počasti, tisuće u redu. Na derbiju Crvene zvezde odjeknula je poruka „Pravac Potočari“. Konaković je to nazvao zadnjim alarmom za uzbunu. Narodni Reporteri dodaju: Potočari nisu metafora. Potočari su mjesto masakra. Kad navijači to viču nakon sprovoda zločinca, država koja to trpi nije „neutralna“ — ona bira stranu.

„Da mogu, danas bih prekinuo diplomatske odnose“

Konaković je bio jasan: da može, odnose sa Srbijom prekinuo bi odmah. Ono što može — smanjit će na najmanju mjeru. Najavio je diplomatske note i razgovore s europskim i međunarodnim partnerima. Od EU traži odgovor: bi li isto tolerirala unutar svojih granica? To je pitanje koje Bruxelles izbjegava godinama, dok Srbija na papiru „napreduje“ prema Uniji, a na terenu rehabilitira ideologiju 1990-ih.

Posebno je osudio javno veličanje Mladića i zločina. Nazočnost srpskih dužnosnika i pojedinaca iz BiH na ispraćaju nije „folklor“. To je politička poruka. Kad država šalje ministre i vojsku uz lijes osuđenog genocidara, riječ „državne počasti" postaje igra riječima — a krv ostaje krv.

Vučićev režim i kolektivna sramota

Konaković je naglasio da BiH nikada nije optužila cijeli srpski narod. Optužuje vlast: Aleksandra Vučića i režim koji je „snažno prigrlio“ čovjeka odgovornog za genocid u BiH i ratne zločine u Hrvatskoj. To je točna formulacija. Dok Zagreb pamti Baćin, Vukovar i Škabrnju, Beograd na Topčideru diže kult. Dok Bruxelles broji „napredak u pregovorima“, Informer uživo prenosi „veličanstveni ispraćaj“ bez spomena osam tisuća ubijenih u Srebrenici.

Konaković planira kontaktirati i članice Organizacije islamske suradnje, tvrdeći da je Srbija godinama aktivnije prodavala svoju verziju rata, a BiH bila previše pasivna. Za Hrvatsku je pouka ista: pasivnost se plaća. Tko šuti dok se zločinac opjeva, sutra gleda isti scenarij na svojoj granici.

Što to znači za Hrvatsku

Hrvatska nije promatrač. Mladićeve trupe nisu ratovale samo u BiH. Kontinuitet ideologije koja je 1991. krenula na Knin i dalje nije „tuđi problem“. Kad BiH prazni veleposlanstvo, a Europska komisija ublažava jezikom o „odsutnosti državnih počasti“ dok vojska stoji uz lijes — Zagreb mora tražiti jasan politički račun, ne diplomatsku maglu.

Konakovićev potez nije savršen — veleposlanik i konzul ostaju, Predsjedništvo BiH je i dalje zarobljeno etničkim vetima. Ali smjer je točan: smanjiti odnose na najmanju mjeru dok Beograd glorificira genocid. Hrvatska bi trebala podržati taj pritisak, ne igrati „uravnoteženost“ koja uvijek završi na štetu žrtava.

Derbi, Informer i izborna matematika

Analitičari u Srbiji već kažu ono što se vidi golim okom: Mladićev sprovod nije samo „obiteljska želja“. Uoči izbora Vučićev sustav treba emocionalno gorivo. Režimski kanali uživo slave „veličanstveni ispraćaj“, a genocid u Srebrenici pretvaraju u šum. Vučić osobno nije došao — poslao je sinjala i vojsku. Srednji put za Bruxelles, puni plin za biračko tijelo.

Poruka „Pravac Potočari“ na derbiju nije incident. To je nastavak. Kad se sport, crkva, vojska i tabloid spoje oko zločinca, država šalje jasan paket: mi ne odustajemo. Konakovićev rez zato nije hir — to je minimalni odgovor na maksimalnu provokaciju. Hrvatska ga mora čitati kao saveznički signal, ne kao „unutarnju stvar BiH“.

Dok se u Zagrebu još vode rasprave o tonu, u Beogradu se vodi kult. Tko danas traži „smirenje“, sutra će tražiti zaborav. Narodni Reporteri biraju stranu žrtava: bez političkog računa nema normalizacije, a bez sjećanja nema mira.