„Helikopter ka Kninu.“ Sin zločinca na Topčideru: otac je „dao riječ“

„Dragi tata, dok sam te vozio na helikopter ka Kninu, rekao si da moraš braniti srpstvo jer si dao riječ.“ To nije pjesma. To je sin Ratka Mladića, Darko, na Topčiderskom groblju, pred vojskom, ministrima i tisućama koje su zločinca ispratile kao heroja. Knin. Helikopter. Riječ. U Hrvatskoj te tri riječi nisu folklor — to je sjećanje na rat, prognane, spaljene kuće i grobove koje Srebrenica nije izbrisala s karte.

Sablja, zastava, vojska — pa „nije državno“

Lijes Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog za genocid u Srebrenici i zločine protiv Hrvata i Bošnjaka, bio je izložen u beogradskoj crkvi. Obred je predvodio patrijarh Porfirije. U mimohodu: ministri Vujić, Selaković, Gašić, Glišić; Milorad Dodik; ruski veleposlanik. Pripadnici Vojske Srbije dopratili su lijes do obiteljske grobnice. Počasni plotun. Zastave Srbije i Republike Srpske. Provladina televizija Informer prenosila je uživo. Vučić se nije pojavio — poslao je sina. Režija je jasna: država u kadru, predsjednik u alibiju.

Darko Mladić oca je nazvao „borcem i pobjednikom“ koji je „spasio svoj narod“, a Haški sud „umjetnim“ sudom koji je „od heroja napravio zločince“. Potom je došao Knin. Ne kao geografska fusnota — kao politička poruka Hrvatskoj.

Knin nije kulisa. Knin je žrtva

Kad sin zločinca na sprovodu s vojnim počastima spominje helikopter za Knin i „riječ“ danu srpstvu, to nije privatna tuga. To je javna rehabilitacija projekta koji je 1990-ih po Hrvatskoj ostavio krv. Narodni Reporteri nećemo pretvarati taj citat u „kontroverznu izjavu“. Kontroverza je eufemizam. Istina je oštrija: Beograd danas, pred kamerama, normalizira jezik s kojim se rušila hrvatska država.

Porfirije — koji je gotovo sedam godina služio kao mitropolit u Zagrebu — molio je za oprost „voljnih i nevoljnih“ grijeha zapovjedniku osuđenom za genocid. Ime koje je Haški sud zapečatio kao zločinačko, patrijarh je utkao u „pamćenje i molitve“. Dijalog koji je nekad nudila Zagreb sada je liturgija za genocidaša.

Dok Bruxelles broji riječi, Hrvatska broji grobove

Europska komisija istog dana tvrdi da „nije bilo državnih počasti“. Vojnici uz lijes, ministri u povorci, državni zrakoplov iz Haaga, komemoracija u vojnom objektu — ali „nije državno“. To nije diplomatija. To je ortopedija istine. Orsat Miljenić iz Ureda predsjednika poručuje da srpski režim veliča zločinca, a Bruxelles šuti. Jadranka Kosor traži suspenziju pregovora. Anušić poručuje da Srbija mora jednom zauvijek dobiti poruku. Mi se slažemo s porukom, ne s eufemizmima.

Što Hrvatska mora čuti iz te rečenice

„Dao si riječ“ na Topčideru nije nostalgični detalj. To je podsjetnik da se zločinački mit ne gasi sam od sebe. Gasi se jasnim riječima, sankcijama i politikom koja ne trguje vrijednostima radi „stabilnosti“ na Balkanu. Dok sin Mladića hoda prema grobu s Kninom na usnama, Hrvatska ne smije hodati u krug s Bruxellesom koji ne vidi vojsku uz sablju.

Baćin, Škabrnja, Vukovar, Srebrenica — to su imena koja stoje nasuprot helikopterskoj romantici. Tko danas u Beogradu „daje riječ“ srpstvu preko Knina, daje je protiv pamćenja. Mi biramo pamćenje.

Zaključak

Helikopter. Knin. Riječ. Tri riječi na sprovodu zločinca dovoljne su da se vidi što Srbija danas slavi — i što Europa još uvijek odbija nazvati pravim imenom. Hrvatska ne treba lekcije o pomirenju od onih koji ne vide vojsku uz genocidašev lijes. Treba čvrsto „ne“ — i sjećanje koje neće pasti na koljena pred plotunom.