Iran je hidra sa stotinu glava: Amerika i Izrael opet gube, a hrvatski saloni šute

Borislav Ristić u komentaru za Večernji list / narod.hr postavlja tezu koju zapadni saloni ne žele čuti: u velikoj „igranki“ s Iranom Amerika gotovo pola stoljeća nema sreće – a aktualni obračun samo potvrđuje obrazac. Iran se pokazao tvrdim orahom. Zračni udari nisu donijeli očekivani slom. Umjesto „olakšanja“ dobivena je hidra sa stotinu glava. Trump, piše Ristić, ipak nije Heraklo.

Za Narodne Reportere to nije samo geopolitička bilješka. To je ogledalo dvostrukih standarda: dok se Iran demonizira kao apsolutno zlo, a Izrael i atlantski intervencionizam slave kao moralni automatizam, stvarnost na terenu – baze pod udarima dronova, Hormuški tjesnac, Memorandum o razumijevanju koji mnogi zovu kapitulacijom – govori drugačije. Suverenistička Hrvatska ima pravo gledati brojke i posljedice, ne samo televizijske parlice.

Pola stoljeća „igranke“: od Cartera do Obame

Ristić podsjeća kronologiju. Iranska revolucija promijenila je odnose snaga na Bliskom istoku; Amerika je postala glavni sigurnosni oslonac većine država u regiji. Jimmy Carter izgubio je drugi mandat na talačkoj krizi. Afera Iran-Contra oštetila je Reagana. Barack Obama dobio je salve kritika zbog nuklearnog sporazuma – saveznici u regiji doživjeli su ga kao izdaju.

Obrazac je jasan: tko god u Washingtonu „riješi Iran“, završi s političkom cijenom. To nije dokaz iranske „sile zla“ u hollywoodskom smislu. To je dokaz da je Iran država s dubokom strateškom kulturom, unutarnjom kohezijom pod pritiskom i sposobnošću da preživi sankcije i udare bolje nego što planeri u think-tankovima predviđaju. Hidra nije metafora za karikaturu. Hidra je opis sustava koji se ne sruši jednim dekapitacijskim udarom.

Zračni udari, „obezglavljivanje“ i rezultat katastrofe

Trump je, piše Ristić, mandatu dao obećanje da će stati na kraj negativnom „skoru“ prethodnika. U prvom mandatu izašao je iz Obaminog sporazuma i nametnuo sankcije. Na početku drugog, zajedno s Izraelom, izveo je zračne udare. Kad to nije dalo očekivano, uslijedili su opsežniji udari u kojima je „obezglavljeno“ iransko vodstvo.

Rezultat? Iran nije pao. Amerika je, navodi Ristić, ostala bez baza pod iranskim dronovima; globalna ekonomija osjetila je blokadu Hormuškog tjesnaca. Memorandum o razumijevanju – oročen na dva mjeseca – mnogi su nazvali Trumpovom kapitulacijom. Memorandum je istekao; slijedi nova eskalacija, baš uoči kampanje za Kongres. U „prvom poluvremenu“ Amerika i Izrael istovarili su gotovo sve što su imali. Rezultat: potpuna katastrofa i reputacija gubitnika u očima većine svjetskih promatrača.

Čak i jastrebovi poput Roberta Kagana i Victorije Nuland, tvrdi Ristić, govore da je rat protiv Irana izgubljen i da preostaje predaja. Riječ „predaja“ ne postoji u Trumpovu rječniku – pa se otvara pitanje što slijedi: opća mobilizacija i kopnena invazija, ili čak rasprava o nuklearnom oružju od koje je dosad odustajao zbog protivljenja vojske? Bilo što od toga, zaključuje Ristić, teško će izbrisati Trumpa s liste predsjednika koji nisu pobrali slavu u sukobu s Iranom.

Izraelski gambit i cijena za svijet

U hrvatskom atlantskom salonu priča je jednostavna: Izrael uvijek ima pravo, Iran nikad nema argument. Stvarnost je prljavija. Kad zračni udari ne slome protivnika, nego destabiliziraju trgovinske rute i vojne baze, cijenu ne plaćaju samo „neprijatelji“ – plaćaju je i europska energetika, i mali narodi uhvaćeni u narativ. Suverenistička pozicija nije „mržnja prema Zapadu“. Suverenistička pozicija je odbiti da Hrvatska slijepo potpisuje svaku eskalaciju koju zatraži Tel Aviv ili Washingtonski lobby.

Iran ima pravo postojati kao civilizacijski i državni subjekt. To ne znači romantizirati Teheran. To znači odbiti laž da je jedini put do mira beskrajno bombardiranje i sankcije koje jačaju tvrde strukture, a ne ruše ih. Kad hidra dobije nove glave nakon svakog udara, pametan strateg pita se je li sjekira bila pogrešan alat – ne je li glava bila „nedovoljno odsječena“.

Hrvatski dvostruki standardi: Možemo! i salon-atlantizam

Dok Ristić piše o hidri, hrvatska ljevica i Možemo! i dalje izvoze moralne lekcije o Bliskom istoku kao da je Zagreb centar svjetske pravde – isti Zagreb koji tone u deponijima i milijunima za ideološke udruge. Atlantski saloni viču o „međunarodnom poretku“ kad treba udariti na Iran, a šute o suverenitetu malih naroda kad taj poredak proizvede kaos, migracije i recesiju.

Narodni Reporteri drže liniju: kritički prema izraelskom intervencionizmu, otvoreno prema iranskoj otpornosti, i oštro prema domaćim licemjerima koji bi Hrvatsku uvukli u tuđe ratove dok ne znaju sanirati vlastiti otpad. Trump nije Heraklo. Iran nije karikatura. A Hrvatska nije provincija koja mora pljeskati svakoj eskalaciji samo zato što tako piše u briefingima.

Ako slijedi drugo poluvrijeme, Europa mora gledati cijenu – ne samo parlice. Hidra sa stotinu glava ne pada od hashtagova. Pada – ako uopće pada – od strategije. Dosadašnja je strategija Amerike i Izraela, po Ristićevu opisu, završila katastrofom. To treba reći naglas. I u Zagrebu.