Martens (FAZ): Europa malo zna o Srbiji — Mladić nije iznenadio, samo skinuo zastor

Michael Martens u Frankfurter Allgemeine Zeitungu kaže ono što Hrvatska ponavlja desetljećima: Europa o Srbiji zna premalo — pa se onda čudi kad Beograd sahrani osuđenog zločinca uz vojne počasti. „Mladićeva smrt samo je uklonila zastor“, piše. Iza zastora drama traje godinama. Bruxelles je gledao drugdje.

Nije iznenadenje — tko je htio vidjeti, vidio je

Martens ne ublažava: gnusno je da je masovni ubojica pokopan s vojnim počastima, da su se ministri poklonili nad lijesom bez kritike Aleksandra Vučića. Ali europske reakcije zvuče kao da je „zli duh“ tek sad pobjegao iz boce. Tko prati Srbiju, kaže, nije iznenađen. Vlast relativizira jučerašnje i današnje (ruske) zločine; aktivisti za Srebrenicu bivaju pretučeni; murale ubojice država barem tolerira. To nije improvisacija Topčidera. To je sustav.

Narodni Reporteri dodajemo ono što FAZ-u često fali u naslovu: Hrvati nisu statisti te drame. Vukovar, Škabrnja, Baćin, Trusina — to su imena koja stoje uz Srebrenicu. Kad Beograd slavi Mladića, ne slavi samo jedan haški dosje. Slavi projekt.

Pregovori koji ionako stoje

Pozivi da se prekinu pristupni pregovori? Martens upozorava: razgovori su faktički zaustavljeni već godinama. Prazna prijetnja boli manje od stvarnog signala. Ono što bi Beograd zaista osjetio bio bi uspjeh Crne Gore na putu u EU — dokaz da reforme vode nekamo, a ne da je članstvo mašta. Ali i tu Francuska i ratifikacije stoje kao zid.

Adi Ćerimagić predlaže kreativni most: Crna Gora nakon uvjeta odmah u zajedničko tržište i Schengen, čak i bez punog članstva. Martens vidi u tome vjetar u leđa antinacionalističkim snagama u Srbiji. Mi vidimo i nešto drugo: Europa traži soft-power dok Vučić broji plotune. Soft nije dovoljan kad je mit tvrđi od sankcije.

Hrvatska je platila školarina

Dok su u Berlinu i Parizu „važnije stvari“, Hrvatska je živjela s posljedicama. Granica, migracije, BiH izbori, negiranje zločina, murali, sprovodi. Martens kaže da se nezainteresiranost osveti. Nama se osvetila jučer, prekjučer i 1990-ih. Zato ne trebamo lekcije o „iznenadenju“. Trebamo politiku koja ne kupuje stabilnost šutnjom.

Što dalje — bez eufemizama

EK je već pokušala ortopediju istine („nije bilo državnih počasti“ dok su vojnici i ministri u kadru). Martens ruši tu iluziju drugim kutom: problem nije samo jedan sprovod, nego godine forsiranja. Hrvatska mora inzistirati na mjerljivom: sankcije, fondovi, uvjetovanost, jasno „ne“ rehabilitaciji. Ne na praznom „zamrzavanju“ onoga što je već led.

Zaključak

Zastor je skinut. Iza njega nije iznenađenje — nego politika koju je Europa gledala kroz prste. Martens to piše iz Frankfurta. Mi to živimo iz Zagreba, Knina i Mostara. Dok Bruxelles otkriva Srbiju, Hrvatska ne smije zaboraviti što znači kad zločinac dobije plotun umjesto srama.