5. RUJNA 1992.: Šibenska biskupija — 40 crkava sravnjeno do temelja

Petog rujna 1992. nije samo datum u kalendaru – to je ožiljak na tijelu hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Na današnji dan sjećamo se Šibenske biskupije u Domovinskom ratu: 40 župnih crkava teško ili do temelja razoreno, 24 lakše oštećene, kapelice i samostani devastirani. To nije „kolateralna šteta“ ni „građanski sukob“, kako vole relativizirati oni kojima smeta hrvatsko sjećanje. To je bio sustavni napad na križ, na župu, na identitet – dio projekta etničkog čišćenja na liniji Virovitica–Karlovac–Karlobag.

Srpska agresija, organizirana iz Beograda, kroz pobunjene Srbe, četnike, dobrovoljce i JNA, htjela je Hrvatsku srezati i pripojiti. Crkve su pale jer su bile hrvatske i katoličke. Tko danas šuti o tome, ili to stavlja u isti koš s „svim žrtvama“, radi posao onih koji su minirali zvonike.

Kijevo, Benkovac, Drniš: mapa rušenja

Župna crkva sv. Mihovila arkanđela u Kijevu razarana je više puta; zvonik miniran u travnju 1992., a do temelja srušena miniranjem u siječnju 1993. Dan ranije, 3. rujna 1992., lokalni Srbi iz Ravnih kotara srušili su katoličku crkvu u središtu Benkovca i na tome mjestu podigli tržnicu – simboličan čin: umjesto oltara, pijaca. Oko Šibenika i nakon okupacije Drniša crkve su padale jedna za drugom. U Oklaju je tijekom granatiranja crkve sv. Mihovila ubijeno dvanestogodišnje dijete Marija Pokrovac, na sprovodu koji je bio meta.

Još prije formalnog „rata“ minirane su crkve: sv. Ane u Zvjerincu–Kosovu već u svibnju 1991., sv. Nikole Tavelića u Lišanima Ostrovičkim u srpnju 1991., crkve u Rupama. Pobunjeni Srbi iz Knina uništili su i crkvu u Uništu u BiH. Nije bilo spontane „osvete“ – bila je metoda.

Četrdeset crkava: popis koji se ne smije zaboraviti

Na području Šibenske biskupije teško ili do temelja razoreno je 40 župnih crkava, lakše 24; teško ili potpuno razoreno 7 kapelica, lakše oštećene 3; devastirana 3 samostana. Badanj – sv. Ivan Krstitelj; Čista Velika – sv. Ana; Gradac – Rođenje Marijino; Kričke – Kraljica mira s miniranim zvonikom o kojem je protestirao i UNPROFOR; Parčić – potpuno srušena 10. rujna 1992. prema izvješću 75. brigade PJM Knin; Knin – sv. Antun i opustošeni franjevački samostan; Šibenska katedrala sv. Jakova pogođena 17. rujna 1991. u kupoli.

Popis je dug jer je zločin bio sustavan: Bulić, Gaćelezi, Krković, Sonković, Vukšić, Vrpolje, Plastovo, Piramatovci… Dokumenti tzv. RSK sami bilježe miniranja. Nije to „mit“ – to je arhiva. Doktorska radnja Julije Barunčić Pletikosić o Katoličkoj Crkvi u Domovinskom ratu to potvrđuje činjenicama, ne sentimentom.

Sjećanje protiv relativizacije i jugo-nostalgije

Danas, dok dio političke scene – osobito oko Možemo! i ostataka SDP-ovskog narativa – gura „pomirenje“ bez istine, Šibenska biskupija podsjeća: bez imenovanja agresora nema pomirenja. Tko izjednačava branitelja i osvajača, tko crkvu stavlja uz „sve strane“, radi kontinuitet s onima koji su zvonike rušili eksplozivom.

Hrvatska ima pravo i dužnost slaviti Oluju, braniti Domovinski rat i čuvati sakralnu baštinu. Obnova crkava nije samo graditeljski projekt – to je akt suverenosti. Kad Thompson pjeva o Domovini, a narod na misama i komemoracijama kleči pred križem, to nije „mržnja“ – to je normalan narod koji zna tko ga je napao i tko ga je branio.

Poruka 2026.: križ stoji, istina ostaje

Trideset i četiri godine kasnije, 5. rujna nije dan za bljutavu neutralnost. To je dan za molitvu za žrtve, za poštovanje prema svećenicima i vjernicima koji su ostali, i za jasan stav: agresija na Hrvatsku bila je zločin, rušenje 40 crkava u Šibenskoj biskupiji bio je napad na dušu naroda. Narodni Reporteri neće sudjelovati u kulturnom zaboravu. Pamtimo Kijevo, Drniš, Knin, Šibenik – i nećemo dopustiti da nam netko umjesto križa opet nudi tržnicu jugo-mitova.

Posebno treba istaknuti da su Srbi već prije formalnog početka rata minirali katoličke crkve: Zvjerinac–Kosovo – crkva sv. Ane minirana i do temelja razorena već u svibnju 1991.; Lišane Ostrovičke – crkva sv. Nikole Tavelića u srpnju 1991. gotovo potpuno razorena; Rupe uz pobunjeničke Bratiškovce; Uništa u BiH kod Bosanskog Grahova u kolovozu 1991. To dokazuje da je rušenje sakralnih objekata bilo planirano, a ne reakcija na ratne okolnosti. Cilj je bio izbrisati hrvatski i katolički trag s okupiranog tla.

Dok danas čujemo pozive na „zajedničko sjećanje“ bez agresora, dokumenti 75. brigade PJM Knin i Glavnog štaba TO tzv. RSK sami priznaju miniranje crkava. UNPROFOR je protestirao zbog Kričaka. To nije interpretacija – to je zapis. Hrvatska država i Crkva obnovile su mnoge od tih svetinja, ali dužnost sjećanja ostaje. Tko zaboravlja 40 razorenih crkava Šibenske biskupije, otvara vrata novom zaboravu Domovinskog rata. Narodni Reporteri odbijaju taj zaborav i traže da se istina uči u školama bez lažne simetrije.