ŠERBEDŽIJA: 'Moja Lika' — na Hrvatsku odmahnuo rukom

Ima scena koje bolje od eseja kažu tko je tko. Rade Šerbedžija, jedan od otprilike dvjesto poznatih — uglavnom s ljevice — koji su poduprli inicijativu Gospić je naš dom, u briefingu Jutarnjeg lista govori o Lici. Ja sam Srbin iz Hrvatske, iz Like... Rodio me Velebit, Krbavsko polje, šume, moja Lika. Novinar Orešić mirno dodaje: I vaša Hrvatska. Šerbedžija šuti. Odmahuje rukom. Sat pokazuje otprilike 10:05. Gesta je govorila više od bilo koje izjave za press.

To nije lapsus. To je politički refleks. Lika je njegova dok god se može uklopiti u nostalgični, nadnacionalni, jugo-sentimentalni okvir. Hrvatska — kao država, kao imenovani okvir, kao politički subjekt — odmah se briše pokretom ruke. U istom trenutku dok Možemo!, SDP i celeb klasa pokušavaju politički preuzeti apolitičnu lokalnu inicijativu, dobivamo savršen portret odnosa: geografija da, Hrvatska ne.

Ulysses, novac poreznih obveznika i jugo-mit

Šerbedžijin Ulysses projekt godinama se hrani novcem Republike Hrvatske. Država koju rukom briše istovremeno mu financira pozornicu. To nije kultura bez politike. To je klasika jugo-elita: uzimati od Hrvatske, a Hrvatsku tretirati kao neugodnu činjenicu koju treba relativizirati, prešutjeti ili svesti na prostor u kojem se događaju njihove uspomene.

Narod.hr ispravno bilježi kontekst: podrška Gospić je naš dom nije neutralni umjetnički gest. Dio je šireg pokušaja da se lokalni bijes pretvori u politički alat. Kad se oko inicijative okupe uglavnom lijevi celebovi, Možemo! kadrovi i SDP-ovi moralni podupiratelji, riječ više nije o zaštiti Like — nego o osvajanju narativa. Šerbedžija u tom paketu nije iznimka; on je simbol.

Porezni obveznik ima pravo znati zašto financira kazalište čiji protagonist na spomen Hrvatske odmahuje rukom. Kulturna politika nije bezvrijednosni prostor. Ili podržava hrvatski okvir, ili ga tiho razgrađuje pod maskom umjetničke slobode. Ovdje je maska pala u 10:05.

Lika nije rekvizit za nostalgiju

Lika je hrvatski prostor krvi, obrane i opstanka. Velebit nije scenografija za briefing. Krbavsko polje nije samo poetska asocijacija — to je mjesto hrvatske povijesti koja se ne smije svesti na privatni mit o mojoj Lici dok se država Hrvatska briše iz rečenice. Kad glumac kaže moja Lika, a odbije vaša Hrvatska, on lokalitet uzdiže, a narod i državu spušta. To je stari trik: voljeti pejzaž, prezirati politički narod koji taj pejzaž brani.

U Domovinskom ratu Lika nije branjena odmahivanjem ruke. Branili su je ljudi koji su točno znali što znači riječ Hrvatska. Danas, kad se isti prostor koristi kao pozornica za celeb moralizam, trebamo jasno reći: tko Liku voli, ne smije Hrvatsku tretirati kao smetnju u rečenici. Inače ne voli Liku — voli vlastiti imidž u Lici.

Hijack protesta: Možemo!, SDP i celeb klasa

Obrazac je već viđen. Lokalna inicijativa se distancira od politike. Mediji ju otkriju. Dolaze poznata imena. Dolaze stranački okviri. Dolazi moralna lekcija Zagreba ruralnoj Hrvatskoj. Na kraju protest više nije lokalni — postaje kampanja. Šerbedžija, kao dio te celeb bočne kolone, daje kulturni legitimitet operaciji koju politički vode Možemo! i SDP.

To je opasno iz dva razloga. Prvo, lokalni ljudi gube vlasništvo nad vlastitom borbom. Drugo, Hrvatska dobiva poruku da je legitimno govoriti o Lici bez Hrvatske — što je intelektualni uvod u denacionalizaciju. Suverenistička javnost mora to razbiti: Lika je Hrvatska. Tko to ne može izgovoriti, neka barem ne prima državni novac za kazalište dok odmahuje na ime države.

Možemo! i SDP u tome nisu slučajni saveznici celeb klase. Njima treba moralni štit uglednih imena kako bi lokalni bijes pretvorili u antihrvatski ili barem denacionalizirani narativ. Šerbedžijina gesta savršeno sjeda u taj kalup.

Poruka jasna kao gesta

Odmahivanje rukom na spomen Hrvatske nije sitnica. To je politički znak. U zemlji koja je krvlju platila svoje ime, takvi znakovi se ne smiju umjetnički relativizirati. Pogotovo ne kad dolaze iz usta ljudi koje RH financira i koje medijski sustav tretira kao autoritete morala.

Hrvatski odgovor treba biti hladan i jasan: Lika nije privatni mit. Hrvatska nije neugodna riječ. Apolitične inicijative nisu plijen za Možemo!, SDP i jugo-celebove. Tko voli Velebit, neka izgovori i Hrvatsku. Bez odmahivanja. Bez stida. Bez jugo-refleksa. Jer narod koji dopusti da mu se ime briše rukom na press konferenciji sutra će dopustiti da mu se briše i na karti.

Izvor: narod.hr, 4. 9. 2026.