MOŽEMO! LEŠINARI NA LICI: Dok Zagreb grca u deponijima, sekta hoda za fotelju

Dok Zagreb — glavni grad Republike Hrvatske, s budžetom od oko tri milijarde eura, što je otprilike osam posto cijelog državnog kolača — godinama tone u smradu ilegalnih deponija, Ježdovca i komunalne katastrofe, zelena-crvena sekta Možemo! odjednom otkriva ekološku savjest. Ne u Trešnjevci. Ne u Dubravi. Ne tamo gdje već dvadeset godina ne rješavaju vlastiti otpad. Negdje daleko, u Lici, u Gospiću, gdje im je lokalni konflikt pao s neba kao dar za političko lešinarenje.

Boris Havel u analizi za Heretica i narod.hr jasno kaže ono što se u liberalnim salonima ne smije izgovoriti naglas: Možemo! nije lokalna ekološka stranka. To je konglomerat okolištara, LGBT aktivista, antife, Pupovčevih Srba i propalestinskih mreža koji koordinirano vodi kritiku Plenkovića i istovremeno gradi infrastrukturu za preuzimanje države. Cilj nije čisti zrak u Gospiću. Cilj je fotelja.

Zagreb kao laboratorij: većina s 18,3 posto birača

Brojke su nemilosrdne. U Zagrebu izlaznost pada na 55 posto, a u nekim izborima i na oko 65 posto neizlaznosti. U tom vakuumu Možemo! i SDP grade većinu s tek 18,3 posto ukupnog biračkog tijela. To nije demokratski trijumf — to je matematička pljačka apstinencije. Što je narod umorniji, što je više ljudi ostalo kod kuće, to je zelenim i crvenim lakše zgrabiti institucije, školstvo, kulturu i komunalu.

Upravo zato im niska izlaznost nije problem, nego poslovni model. Dok građanin Zagreb plaća komunalne račune i gleda kako se smeće gomila, u Gradskoj skupštini se događa kulturna revolucija: pritisak na zabranu Thompsona, napad na program roditelj-odgojitelj, financiranje ideoloških udruga koje se predstavljaju kao civilno društvo, a zapravo su produžena ruka stranke.

U 2024. godini više od 620 tisuća eura otišlo je udrugama bliskim Možemo!. Maz je u razdoblju 2024. do lipnja 2026. dobio više od 43 tisuće eura. Domino više od 235 tisuća samo 2024. Pogon je skočio s 426 na 725 tisuća. Novi prostori s 529 tisuća na gotovo 1,178 milijuna. Zagreb prajd plus 56,88 posto. Dugine obitelji plus nevjerojatnih 387,5 posto. To nije razvoj kulture — to je kupovina lojalnosti i izgradnja paralelne ideološke strukture koja će sutra glasati, prosvjedovati i pritisnuti kad zatreba.

Gospić kao novi Jakuševec: lešinarenje u ime građanske brige

Ježdovac je dvadeset godina bio simbol zagrebačkog komunalnog poraza. Umjesto da riješe vlastiti otpad, Možemo! sada u Gospiću traži moralni kapital. Inicijativa lokalnih građana koja se distancira od politike odjednom dobiva medijski kišobran, celeb podršku i stranačke kadrove koji se slikaju s transparentima. Točno onako kako su nekad otkrili Jakuševec — kad im je trebao neprijatelj i kamera.

Ovo nije briga za Liku. Ovo je briga za naslovnice i za birački korpus koji treba uvjeriti da je Možemo! glas savjesti, dok u Zagrebu i dalje upravljaju milijardama bez rješenja za smeće. Lešinar ne dolazi jer voli mrtvaca; dolazi jer miriše na plijen. Gospić je u tom smislu savršen plijen: emocionalna tema, ruralni prostor, mogućnost da se lokalni bijes pretvori u nacionalnu kampanju protiv vlasti — a da se vlastiti deponiji u glavnom gradu ostave po strani.

Kulturna revolucija i rat protiv hrvatskog identiteta

Paralelno s komunalnom demagogijom ide kulturni rat. Thompson se ne napada zato što krši propise, nego zato što okuplja narod koji Možemo! ne može kontrolirati. Program roditelj-odgojitelj nije napadnut zbog proračuna, nego zbog modela obitelji koji ne staje u LGBT-ideološki kalup. Propalestinske i antifa mreže nisu ukras — one su dio istog paketa koji Hrvatsku vidi kao poligon za uvoz tuđih konflikata i za razgradnju suverenističkog refleksa.

Havelova dijagnoza je precizna: konglomerat nije slučajan. Okolišari daju moralni štit, LGBT scene daju ulični i medijski mobilizacijski kapacitet, antifa daju agresiju, Pupovčeva linija daje građanski alibi za antihrvatski okvir, a propalestinske strukture daju međunarodni narativ. Sve to zajedno koordinira napad na Plenkovića kad treba, ali strateški cilj je veći: država.

Zato je Lika danas važna. Ne zbog jednog deponija, nego zbog obrasca. Ako Možemo! uspije pretvoriti lokalni protest u nacionalnu moralnu paniku, sutra će isti model primijeniti na svaku temu koja im donosi fotke i glasove — od granica do vojske, od Crkve do domoljubne glazbe.

Što Hrvatska mora vidjeti

Hrvatski narod ima pravo biti bijesan zbog otpada — i u Zagrebu, i u Lici. Ali nema obvezu biti glup. Tko dvadeset godina nije riješio Ježdovac, nije vjerodostojan apostol čistoće u Gospiću. Tko 620 tisuća eura i više sipa u ideološke udruge, a građane ostavlja u smradu, ne vodi ekološku politiku — vodi stranačku.

Suverenistički odgovor je jednostavan: izlaznost. Dok god 55 ili 65 posto birača ostaje kod kuće, Možemo! i SDP će vladati s 18,3 posto i prodavati to kao volju Zagrebaca. Drugo: razotkrivanje novčanih tokova prema udrugama. Treće: odbijanje da se lokalne inicijative pretvore u stranačke parade. Inicijativa koja se distancira od politike zaslužuje zaštitu od hijacka, ne da je proguta zelenocrvena mašina.

Možemo! na Lici nisu spašavatelji. Oni su lešinari s transparentom. A Hrvatska koja želi ostati Hrvatska mora im reći: prvo počistite vlastiti Zagreb, pa tek onda moralizirajte u Gospiću.

Izvor: narod.hr / Heretica (Boris Havel), 4. 9. 2026.