6. rujna 1995.: 18.434 u Davoru — Banja Luka bez rata, s pogromom

Šestog rujna 1995. kroz prihvatilište u Davoru kod Nove Gradiške prošlo je ukupno 18.434 izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne. Banja Luka nije bila Vukovar. Nije bila bojišnica poput Like ili Dalmacije. I upravo zato njezina sudbina boli dublje: grad „izvan rata“ pretvoren je u stroj za istjerivanje Hrvata i nesrba — uz logore, pljačku, palež crkava i cijenu plaćenu za bijeg preko Save. Dok svijet još broji Oluja-naslove, ovaj datum ostaje u hrvatskom sjećanju kao dokaz da se genocidna logika nije događala samo uz zvuk topova.

Pogrom bez fronte

Dok su Zagreb i Split, čak i pod bombardiranjem, zadržali temeljni civilni red prema srpskim sugrađanima, u Banjoj Luci i Prijedoru — gradovima bez klasične bojišnice — Hrvati su živjeli u neprekidnoj prijetnji. Istjerivanje iz kuća, otimanje imovine, odvođenje, ubojstva, uništavanje crkava: to nije bio „kolateral“. To je bio projekt. Biskup Komarica godinama ponavlja: nasilno protjerani mirotvorci i onemogućen održivi povratak po međunarodnom pravu nose ime zločina. Sramotni „dogovor“ o „nesmetanom odlasku“ civila potpisali su u Banjoj Luci Nikola Koljević u ime RS i predstavnica Međunarodnog crvenog križa — pod krinkom spajanja obitelji aktivno se sudjelovalo u etničkom čišćenju.

Briševo — najveći zločin nad Hrvatima u BiH

U selu Briševu kraj Prijedora 1992., gdje nije bilo ratnih djelovanja, srpske snage u dvodnevnom pokolju ubile su preko 70 Hrvata — od mladih do staraca. Oko 65 kuća spaljeno ili teže oštećeno, mjesna crkva razorena. Preživjeli opisuju mučenja, silovanja, primoravanje obitelji da gledaju. Žrtve su često same kopale grobnice; ponekad su zajedno zakapani ljudi i životinje. To nije „incident“. To je obrazac na kojem je građena Republika Srpska — i obrazac koji se danas, dok se u Beogradu grade državni mitovi oko Mladića, pokušava utišati dvostrukim moralom.

Brojke koje se prešućuju

Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području današnje RS, Katolička Crkva broji danas tek oko 12.000 — malo više od 5 posto. U banjalučkoj općini 1991. živjelo je 29.050 Hrvata; danas možda dvije-tri tisuće. U župi Petrićevac s 6000 Hrvata ostalo je oko 370, uglavnom starijih. U Banjalučkoj biskupiji srušena je 81 katolička crkva; preko 90 posto katoličkih crkava i sve džamije na širem području Banje Luke minirane su ili devastirane. Sveukupno: 1103 ubijena Hrvata, više od polovice civili (614 civila, među njima 7 svećenika i jedna redovnica). Kroz Srbac u Davor u dvadesetak dana otišlo je oko 20.000 Hrvata — čamcima. Bedrudin Gušić bilježi više od 400 civilnih žrtava Bošnjaka i Hrvata u samom gradu i na prisilnom radu — više nego što zapadni narativ voli priznati kad broji „Oluju“.

Zašto se ovo sjeća danas

Dok Beograd gradi mit oko Mladića, a po fasadama Banje Luke i dalje žive grafiti Karadžića i „generala“, hrvatski prostor mora znati vlastite brojke. Oluja se broji u zapadnim naslovnicama. Banja Luka — deseci tisuća protjeranih, stotine civilnih žrtava u „mirnom“ gradu — ostaje u sjeni. Sjećanje nije nostalgia. Sjećanje je obrana od laži da je etničko čišćenje bilo „nesretna okolnost“. Bilo je politika. I politika još traje ondje gdje se podižu spomenici Draži Mihailoviću, gdje se četnički mitovi slave, a hrvatski povratak ostaje papir. Kad netko danas izjednačava Plenkovića i Vučića u zagrebačkom salonu, neka prvo pročita što znači Banja Luka 1995. — pa tek onda drži lekcije o „istoj moralnoj ravnini“.

Izvor: narod.hr — „6. rujna 1995. Banja Luka – masovni progoni Hrvata i nesrpskog stanovništva“.