Za svakog Mladića „treba“ Praljak: salonova vaga važnija od groba

Ivica Granić na Narod.hr radi ono što Jutarnji ne podnosi: rastavlja teologiju balansa. Jurica Pavičić u kolumni o Mladiću iz 1984. piše snažno — dok Ratko Mladić ostaje Ratko Mladić. Čim priča postane prečista, ulazi Slobodan Praljak. Ne kao usporedba zapovjednog lanca, broja žrtava ili cilja rata. Kao protuuteg. Kao uvjet da se smije reći da je Mladić monstrum.

To nije hrabrost. To je stara hrvatska ljevičarska podvala: plati Hrvatom da smiješ imenovati Srbina zločincem. Možemo! i salon žive od te vage. Narod živi od grobova.

Par kao ritual, ne kao istina

Granić: Mladić je glavni vojni izvršitelj etničkog čišćenja i genocida u BiH, ključna figura rata u Hrvatskoj 1991. Knin, Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica. Praljak je osuđen po zapovjednoj odgovornosti u ratu HVO-a protiv Bošnjaka. Različite pozicije, ratovi, ciljevi, posljedice. Staviti ih u istu rečenicu kao „tamne prinčeve“ nije analiza — to je kalup.

Bez para kolumna bi, po unutarnjem pravilu žanra, ostala „pristrana“. S parom autor postaje „odgovoran“ — ne prema mrtvima, nego prema redakciji. Sobа odahne. Nitko nikome nije ostao dužan. Par je odradio posao.

Nivelacija u vremenu

Još podmuklije: Pavičić transferira Mladića na današnje srpske povratnike koji „strepe hoće li ih privesti zbog objave na Fejsu“ — aluzija na šajkaču i prekršaj. Kao da je 15 dana zatvora nastavak Srebrenice. Kao da hrvatski sudac 2026. nije subjekt. Rat i mir se prešaju dok ne postanu isto. Počinitelj i sudac se zamagle.

Formula je ugodna: prvo udari po svojima da izgledaš hrabro. U praksi: hrvatska krivnja mora biti stalno prisutna da bi se srpska smjela izgovoriti. Čujemo Vukovar — novinar doda Ahmiće. Srebrenicu — Oluja. Bleiburg — Jasenovac. To nije suočavanje. To je obrana od rečenice da netko može biti više kriv.

Možemo!, Documenta i moralna knjigovodstva

Isti krug koji Thompsona mjeri inspekcijama i Arena-zabranama rado nivelira kad treba Mladića. Zurovec kaže „četnik“ — salon traži „kompleksnost“. UEFA kažnjava Zvezdu — šutnja. BiH radnici slave genocidara u Dubrovniku — odjednom „represija“. Obrazac je isti kao Pavičićev: saldo mora biti nula.

Narodni Reporteri stoje uz Granićevu crtu: zločin nije valuta. Ne plaćaš Hrvatom da smiješ imenovati genocidara. Kažeš tko je što radio, u čije ime, s kojim brojem grobova. Sve ostalo je knjigovodstvo za publiku kojoj je simetrija važnija od hijerarhije odgovornosti.

Zaključak

Jedno ime izgleda kao presuda. Dva imena izgledaju kao mudrost. Zato salon ne može ostaviti Mladića samog. Zato Praljak ulazi kao sjena. Granić ruši sjenu. Hrvatska treba više takvih tekstova — i manje vaga koje miješu Potočare s prekršajem. Grob je važniji od salda. Punktum.