5. RUJNA 1941. KULEN VAKUF: 60 posto stanovnika poklano — 'narodni heroji' nikad odgovarali

Petog rujna 1941. u Kulen Vakuf ulaze partizanske i četničke snage. Najveći pokolj slijedi 6. i 7. rujna. Više od 2200 mrtvih — otprilike 60 posto stanovnika. Među žrtvama muslimansko stanovništvo i hrvatske izbjeglice iz Boričevca. Imovina je opljačkana, kuće spaljene. To nije „epizoda rata“ za fusnotu. To je uništenje zajednice. I to je istina koju je komunistička Jugoslavija desetljećima gušila, a dio današnje hrvatske ljevice i dalje relativizira jer diranje u mit o partizanskoj svetosti ugrožava njihov moralni monopol.

Svjedočanstva koja se prenose iz izvora (stav.ba / narod.hr) teška su: trudnice rasporene, silovanja, klanja. Jeka Ugarković ćuskijom je ubila deset trudnica — podatak koji sam po sebi razbija romantiku „narodnooslobodilačke“ legende. Zločin nije bio slučajni izgred pijanih pojedinaca; bio je dio ulaska sile koja je došla pljačkati i ubijati, a kasnije je svoje zapovjednike ukrasila titulama heroja.

Heroji koji nikad nisu odgovarali

Imena koja se vežu uz te događaje i širi kontekst partizansko-četničkog nasilja ostala su netaknuta pravdom SFRJ: Jovo Medić, Đoko Jovanić — povezan i s Gračanima gdje su stradali stotine Zagrepčana, među njima i oko 60 djece — Nikola Karanović, Slavko Rodić, Milan Žeželj. Karijere su im cvjetale u sustavu koji je zabranio sjećanje na vlastite zločine. Tko je kontrolirao školstvo, medije i sudove, kontrolirao je i mit. „Narodni heroji“ nisu odgovarali jer je država bila njihov štit.

To nije poziv na kolektivnu krivnju današnjih Srba ili Bošnjaka. To je poziv na istinu o konkretnim zločinima i o ideologiji koja je žrtve muslimana i Hrvata gurala pod tepih jer nisu odgovarale slici „naprednih osloboditelja“. Etnonacionalističko sjećanje ovdje znači: Hrvati imaju pravo pamtiti svoje mrtve i mrtve susjeda koje je „oslobođenje“ poklalo, bez dozvole SDP-ovih i Možemo!-ovih čuvara antifšizma kao političke religije.

Komunistička zabrana pamćenja

U SFRJ Kulen Vakuf nije bio tema školskih udžbenika na način na koji su bile teme koje su služile režimu. Zabrana sjećanja nije bila slučajna — bila je politički alat. Ako narod ne pamti tko je klao i tko je napredovao, lakše je graditi bratstvo i jedinstvo na laži. Kontinuitet se osjetio i 1991.–1992.: isti obrasci poricanja, isti refleks da se hrvatska žrtva svede na „složenu povijest“, dok se tuđa žrtva digne na oltar.

Danas, kad ljevica govori o „suočavanju s prošlošću“, često misli na selektivno suočavanje: Hrvati moraju klečati, a partizanski zločini ostaju u magli „konteksta“. Kulen Vakuf razbija tu maglu. Šezdeset posto stanovnika nije kontekst. To je masakr. Tko ga relativizira, radi politiku na kostima.

Zašto ovo dirati 2026.

Jer mitovi i dalje oblikuju izbore, medije i školstvo. Jer Možemo! i SDP grade identitet na antifšističkoj ikonografiji, a šute ili mumljaju kad dođu imena i brojke koje ne odgovaraju legendi. Jer Hrvatska kao suverena nacija ne može preživjeti ako joj se pamćenje outsourca u Beograd ili u zagrebačke redakcije kojima je važnija simetrija nego istina. Pamćenje je uvjet opstanka — ne dekoracija za komemoracije.

Prohrvatska linija ovdje nije mržnja prema susjedima. To je odbijanje da se hrvatska i muslimanska krv u Kulen Vakufu 1941. opet pretvori u fusnotu. Tražimo imena, brojke, odgovornost povijesti — čak i kad pravosuđe SFRJ nije htjelo ništa. I tražimo da se prestane glorificirati „oslobodioce“ koji su gradili karijere na zločinu.

Zaključak

Petog rujna nije dan za lažnu pomirbu bez istine. Više od 2200 mrtvih, spaljena mjesta, silovanja, klanja trudnica — i heroji koji nikad nisu odgovarali. Narodni Reporteri na današnji dan ponavljaju: razbiti mit o partizanskoj svetosti nije ekstremizam. Ekstremizam je trajno poricanje. Tko Hrvatskoj danas nudi zaborav u ime „Europe“ ili „progresa“, nudi joj isti recept koji je već jednom platio Kulen Vakuf.

Izvori: narod.hr (na današnji dan); stav.ba; povijesni podaci o žrtvama i imenima.