Oluja: 84 sata koja su promijenila hrvatsku povijest, velika priča o najsjajnijoj pobjedi hrvatskoga oružja

Ima datuma koji se ne zaboravljaju. Za Hrvatsku su to 4. i 5. kolovoza 1995. Četvrtoga je u ranu zoru počela operacija Oluja, a već sutradan, 5. kolovoza, oslobođen je Knin, dan koji Hrvatska od tada slavi kao Dan pobjede. Bio je to vojni pothvat koji je u nepuna četiri dana vratiti petinu okupirane domovine, srušiti pobunjeničku tvorevinu i zauvijek promijeniti tijek hrvatske povijesti. Danas, više od tri desetljeća poslije, Oluja stoji kao najsjajnija pobjeda hrvatskoga oružja i kruna Domovinskog rata.

Put do Oluje: godine okupacije

Da bismo razumjeli veličinu te pobjede, valja se prisjetiti što joj je prethodilo. Nakon srpske agresije 1991. gotovo trećina hrvatskog teritorija bila je okupirana i pod nadzorom pobunjenih Srba, koji su ondje proglasili takozvanu Republiku Srpsku Krajinu sa sjedištem u Kninu. Progon i etničko čišćenje protjerali su stotine tisuća Hrvata iz njihovih domova, Vukovar je bio sravnjen, a zemlja prepolovljena. Godinama su pregovori i mirovni planovi ostajali mrtvo slovo na papiru dok je okupator držao hrvatske krajeve i topovima gađao gradove.

U svibnju 1995. hrvatske su snage brzom i preciznom operacijom Bljesak oslobodile zapadnu Slavoniju, pokazavši svijetu i sebi da su spremne. Do ljeta te godine bilo je jasno da se pitanje okupiranih područja više neće riješiti pregovorima, nego da o njemu mora presuditi hrvatska vojska.

Bihać: sat otkucava

Neposredni povod ubrzao je događaje. Srpske snage stezale su obruč oko bosanskog Bihaća, gdje je prijetila nova humanitarna katastrofa poput one u Srebrenici. Hrvatska nije mogla i nije htjela čekati. Oslobađanjem okupiranog teritorija Hrvatska je istodobno namjeravala razbiti tu opsadu i spasiti bihaćku enklavu, što će Oluja na kraju i učiniti.

I upravo je to jedna od najvažnijih, a najčešće prešućivanih istina o Oluji: hrvatska je vojska tim pothvatom spasila živote desetaka tisuća Bošnjaka Cazinske krajine. U bihaćkom džepu bilo je zbijeno izgladnjelo i iscrpljeno muslimansko stanovništvo, na rubu istoga užasa kakav je Srebrenicu snašao samo mjesec dana ranije. Da hrvatski branitelji nisu probili srpski obruč, Bihać bi gotovo sigurno doživio novi genocid. Hrvatski vojnik zaustavio je koljača pred vratima Cazinske krajine i time bošnjačkom narodu spasio goli život.

Zato je gorka ironija što se danas, iz Sarajeva i dijela regije, Hrvatsku ponekad pokušava prikazati agresorom. Povijest govori suprotno, i to glasno: Oluja nije bila samo oslobođenje hrvatske zemlje, nego i štit nad glavama onih koje nitko drugi nije htio ni mogao obraniti. Hrvatska je oslobodila svoje, a usput spasila i tuđe. Malo koji narod u tom ratu može reći da je čineći dobro sebi, istodobno spasio i drugoga, a Hrvatska može.

84 sata: munjevit proboj

Oluja je počela 4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro, uzduž goleme crte bojišnice od Like i Dalmacije preko Korduna do Banovine. Ono što je uslijedilo bilo je remek-djelo brzine i organizacije. Već drugoga dana, 5. kolovoza, u Knin, srce pobunjeničke tvorevine, ušli su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade i na kninsku tvrđavu podigli hrvatsku zastavu. Prizor te zastave nad Kninom postao je jedan od najsnažnijih simbola cijeloga rata.

Do 7. kolovoza sve je bilo gotovo. U svega 84 sata oslobođeno je oko 11.000 četvornih kilometara, čak 18,4 posto ukupne površine Hrvatske, u Dalmatinskoj zagori, Lici, na Kordunu i Banovini. Takozvana Republika Srpska Krajina, koja je četiri godine držala prepolovljenu Hrvatsku, jednostavno je prestala postojati. Petina domovine vraćena je za manje od četiri dana.

Najveća kopnena operacija u Europi nakon 1945.

Vojni stručnjaci Oluju s razlogom svrstavaju među najveće vojne operacije novije europske povijesti, mnogi je nazivaju i najvećom kopnenom operacijom na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Iza te pobjede stajao je vrhovni zapovjednik, predsjednik Franjo Tuđman, načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko te niz zapovjednika koji su ušli u povijest, među njima Ante Gotovina, Mladen Markač, Petar Stipetić, Mirko Norac i drugi. No iznad svih stajali su obični hrvatski branitelji, dragovoljci i vojnici koji su svoje domove oslobađali vlastitim životima.

Učinak nije bio samo hrvatski. Slomivši srpske snage, Oluja je Armiji BiH omogućila da probije opsadu Bihaća i tako spriječila novu tragediju. Ravnoteža snaga na cijelome ratištu bila je preokrenuta, a put prema mirovnom sporazumu i kraju rata napokon otvoren.

Oluja u Haagu: pobjeda istine

Kao i svaka velika pobjeda, i Oluja je imala svoje osporavatelje. Srpska strana godinama ju je pokušavala prikazati kao zločin, a taj je narativ dijelom dospio i pred Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu. U travnju 2011. prvostupanjska je presuda hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača osudila na 24, odnosno 18 godina zatvora, tvrdeći da su bili dio takozvanog zajedničkog zločinačkog pothvata.

No istina je na kraju pobijedila. Dana 16. studenoga 2012. Žalbeno vijeće Haaškog suda, pod predsjedanjem suca Theodora Merona, u potpunosti je oslobodilo Gotovinu i Markača i naložilo njihovo trenutačno puštanje na slobodu. Sud je presudio da nikakav zajednički zločinački pothvat nije postojao i srušio temeljnu optužbu na kojoj je počivala prva presuda. Time nije opran samo obraz dvojice generala, nego je potvrđen i sam karakter Domovinskog rata, obrambeni i oslobodilački. Ta je presuda, kako su ocijenili i strani pravnici, ozbiljno uzdrmala i pokušaje da se Hrvatsku optuži za genocid.

Ništa od toga ne znači da u kaosu rata i poraća nije bilo pojedinačnih zločina, oni su se dogodili i za njih su, gdje god su dokazani, vođeni postupci. Ali Oluja kao operacija bila je legitimna, zakonita i nužna vojna akcija kojom je jedna napadnuta država oslobodila vlastiti okupirani teritorij. To je bit koju nikakva revizija ne može izbrisati.

Dan pobjede i zahvalnosti

Zbog svega toga 5. kolovoza u Hrvatskoj se obilježava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, jedan od najvažnijih državnih blagdana. Oluja je omogućila povratak prognanika u njihove domove, cjelovitost hrvatskoga teritorija i, konačno, mir. Bez nje ne bi bilo ni slobodne, ni cjelovite Hrvatske kakvu danas poznajemo.

Svake godine Knin i cijela zemlja odaju počast toj pobjedi, ali i tisućama poginulih i nestalih branitelja bez kojih je ne bi bilo. Jer Oluja nije bila samo vojni trijumf, bila je vrhunac višegodišnje borbe naroda koji je htio samo jedno, živjeti slobodno u vlastitoj zemlji.

Razmjer snaga: cijela zemlja pod oružjem

Oluja nije bila lokalni okršaj, nego golema, sinkronizirana operacija duž bojišnice duge stotinama kilometara. U napad je krenulo više od sto tisuća hrvatskih vojnika, raspoređenih u nekoliko zbornih područja, uz sudjelovanje specijalne policije MUP-a te, na bosanskoj strani granice, Hrvatskoga vijeća obrane. Napadalo se istodobno iz smjera Dalmacije, Like, Korduna i Banovine, tako da neprijatelj nijednog trenutka nije mogao znati gdje će uslijediti glavni udar ni prebaciti snage s jednog dijela crte na drugi. Upravo je ta istovremenost i brzina slomila obranu takozvane Krajine prije nego što se uopće stigla organizirati.

Dan po dan: kronologija pobjede

4. kolovoza, u pet sati ujutro, topništvo i raketni sustavi otvorili su vatru po neprijateljskim položajima, a pješaštvo i oklopništvo krenuli su u proboj na svim pravcima. Već prvoga dana probijene su glavne crte obrane.

5. kolovoza ušlo se u Knin. Pripadnici gardijskih brigada podigli su hrvatsku zastavu na kninsku tvrđavu, a taj je prizor u trenu obišao svijet i postao simbol slobode. Pao je grad koji je četiri godine bio središte pobune.

6. i 7. kolovoza nastavljeno je čišćenje i spajanje snaga; jedinice s različitih pravaca susrele su se i zatvorile obruč, a preostala uporišta brzo su padala. Do 7. kolovoza operacija je u vojničkom smislu bila dovršena, cilj je ostvaren, a okupirani teritorij oslobođen.

Diplomatski zid koji je Hrvatska probila

Do Oluje se nije došlo lako ni na diplomatskom planu. Godinama su međunarodni posrednici nudili planove koji su okupiranim krajevima jamčili široku autonomiju, poput takozvanog plana Z-4, koji je srpska strana odbila i ne otvorivši omotnicu. Kad je postalo jasno da pobunjenici ne žele mirnu reintegraciju ni pod kojim uvjetima, a da opasnost od nove humanitarne katastrofe u Bihaću raste, Hrvatska je donijela odluku koju je imala puno pravo donijeti, osloboditi vlastiti teritorij. Svijet je, uz uobičajene diplomatske ograde, tu odluku na kraju prešutno prihvatio, jer je i sam vidio da mirni put vodi u slijepu ulicu.

Nakon Oluje: cjelovita i priznata Hrvatska

Pobjeda u Oluji otvorila je put kraju rata. Slomljena ravnoteža snaga dovela je do mirovnih pregovora, a naposljetku i do mirne reintegracije posljednjeg okupiranog dijela zemlje, hrvatskog Podunavlja, koje je nakon Erdutskog sporazuma bez novoga rata vraćeno u ustavnopravni poredak Hrvatske krajem devedesetih. Tako je Oluja, izravno i neizravno, dovršila ono za što se ratovalo, cjelovitu i suverenu Hrvatsku.

Umjesto zaključka, moja zahvala

Kad danas gledam onu zastavu na tvrđavi, ne vidim samo povijesni datum. Vidim ljude, obične naše ljude iz Like, Dalmacije, Slavonije, cijele Hrvatske, koji su ostavili poslove, obitelji i mir i otišli braniti nešto što se ne može izvagati ni platiti. Neki su se vratili, mnogi nisu. Njima dugujemo sve što danas imamo, a najmanje što možemo jest ne zaboraviti.

Zato, dok je nas koji pamtimo, Oluja neće biti samo lekcija iz udžbenika. Bit će ono što jest, dokaz da mali narod, kad hoće, može i mora biti slobodan. Hvala vam, dragi branitelji. Danas i zauvijek.

— Dominik Alpeza