PPK VELEBIT: Nekad je hranio Liku, danas je groblje od 33.000 tona otrova

PPK Velebit nekad je hranio Liku. Krumpir, meso, mlijeko, tisuće radnih mjesta, silosi puni života. Danas su ti isti prostori — po izvješćima i istragama — postali sinonim za groblje opasnog otpada: oko 33.000 tona. Od Žitnog fonda 1953., preko integracije 1965. i zlatnog doba sedamdesetih i osamdesetih, do pljačke u ratu, privatizacije 1996.–1998., stečaja 27. ožujka 2000. i, od 2021., skladištenja otpada koje je privuklo USKOK i ime Šincek. Index to kaže bez uljepšavanja: bili su ponos Like, danas su groblje. Narodni Reporteri dodaju: Lika nije deponij Europe.

Dok narod 5. rujna hoda i protestira, salonska ljevica traži kamere. Možemo! rado lešinari na boli periferije kad treba skupljati bodove, ali rijetko kad traži tvrdu zabranu uvoza otpada i suverenu sanaciju bez izgovora. Industrija je ubijena; ostao je otrov. To nije sudbina — to je politički izbor.

Od Žitnog fonda do zlatnog doba

Priča počinje 1953. s Žitnim fondom. Integracija 1965. stvara okvir u kojem PPK Velebit postaje okosnica likečke proizvodnje. Sedamdesete i osamdesete — zlatno doba: polja, farme, preradbeni pogoni, ljudi koji ostaju na svojoj zemlji jer imaju posao. Arhivi i svjedočanstva, uključujući građu kakvu bilježi Mataija i DAGS, pokazuju poduzeće koje nije bilo samo „socijalistički kombinat“ u karikaturi, nego kruh Like.

To pamćenje važno je danas jer se otrov ne mjeri samo tonama — mjeri se i onim što je oduzeto. Tko je poznavao Velebit kao izvor hrane, teže guta priču da je „logično“ da na istom mjestu stoje bačve i šutnja. Suverenizam u Lici počinje od jednostavne rečenice: zemlja koja hrani narod ne smije postati spremište tuđeg smeća.

Rat, privatizacija, stečaj: kako se ubija industrija

U Domovinskom ratu četnici i agresija nisu samo gađali gradove — pljačkali su i gospodarstvo. PPK Velebit stradao je kao i cijela Lika. Potom dolazi privatizacija 1996.–1998., pokušaji s Lika d.d. i Coningom vezanim uz ime Čačića, i stečaj 27. ožujka 2000. Model je poznat diljem Hrvatske: proizvodnja se rastura, imovina se cijepa, radnici odlaze, ostaju prazni objekti.

Praznina nije neutralna. Praznina privlači ono što država ne želi u Zagrebu pred kamerama — problematičan otpad, sive zone, poslove koji mirišu na USKOK. Od 2021. skladištenje otpada ulazi u javni fokus; ime Šincek i istrage nisu kraj priče, nego dokaz da je sustav godinama gledao na drugu stranu. Trideset i tri tisuće tona nije „administrativna greška“. To je kapitulacija pred lobijima i nemarom.

33.000 tona: Lika nije smeće Europe

Brojka od oko 33.000 tona mora ući u svaku političku rečenicu o Lici. To nije lokalni problem Gospića — to je nacionalno pitanje suverenosti. Tko uvozi ili dopušta skladištenje opasnog otpada u kraškom kraju s vodom, pamćenjem rata i iseljavanjem, radi protiv Hrvatske. Sanacija mora biti brza, potpuna i javna. Zabrana uvoza otpada mora biti tvrda. Kazne moraju boljeti.

Prosvjed 5. rujna nije folklor. To je narod koji kaže dosta. Dok mediji pišu o „kompleksnosti“, majke i branitelji pitaju tko će piti vodu i tko će odgovarati. Hod za Liku povezuje ono što elita želi rastaviti: Domovinski rat, gospodarsko umiranje i ekološki kriminal kao jednu liniju napada na periferiju.

Možemo! na boli, suverenisti na rješenju

Možemo! i zeleni saloni vole ekologiju dok je hashtag. Kad treba stati uz Liku protiv uvoza otpada i za industriju koja hrani, često ostanu na moraliziranju i napadima na „nacionaliste“. SDP pak godinama sudjeluje u sustavu koji je periferiju tretirao kao kolateralnu štetu tranzicije. Narodni Reporteri traže drugo: sanaciju, zabranu, ulaganje i poštovanje Like kao hrvatskog štita — ne kao deponija.

PPK Velebit bio je ponos. Danas je opomena. Industrija ubijena, ostao otrov — to je dijagnoza. Lijek je suverena odgovornost: očistiti, kazniti, zabraniti uvoz, vratiti Liku životu. Tko to neće, neka ne priča o domoljublju.

Izvor: index.hr / Muzej Like; javni podaci o PPK Velebit, stečaju i otpadu.