Tekstil: od 51.000 na 15.000 — „na kori od banane pred mirovinu“

Nekad 51.000. Danas oko 15.000. Hrvatska tekstilna industrija izgubila je otprilike 35.000 radnika — a preostali često rade za minimalac, u pregrijanim pogonima, s neplaćenim prekovremenim. Index i Jutarnji donose glasove žena koje šiju Europi jeftinu odjeću dok im država i brandovi broje cente. To nije „tržište“. To je tiha deindustrijalizacija dostojanstva.

Narodni Reporteri neće ovo pretvoriti u veganski festival. Pretvorit ćemo ga u pitanje: tko u Hrvatskoj još smije živjeti od rada rukama — bez da postane siromašan gost u vlastitoj zemlji?

Brojke i zatvaranja

Pad s 51.000 na 15.000 nije statistička zanimljivost. Odlaskom Olympa, požeška Orljava nakon 75 godina završava u stečaju. Benetton 2025. zatvara osječki pogon — oko 300 ljudi bez posla. Intervjuirane radnice: 677 do 750 eura. Trećina radila neplaćene prekovremene. 38 posto nije prijavljivalo probleme zbog straha od otkaza.

Maja (60), 12 godina za Benetton: posao se tretira kao džeparac; „na kori od banane sam pred mirovinu, a državu nije briga“. Senka, gotovo 20 godina u kooperantu: vika zbog brzine, strah od odlaska. Jedna rečenica sažima sve: radnicima treba dozvoliti da kao dostojanstveni ljudi odu na WC i popiju vodu — ne da 12 sati bulje u stroj.

Brza moda, spora pravda

Novinarka Matea Grgurinović povezuje uvjete s modelom brze mode: iz cijene komada od nekoliko eura moraju se pokriti proizvodnja i režije — pa se štedi na plaći. Posebno ranjive strane radnice: Filipinke 58 sati tjedno, uključujući subotu; prekovremeni kao „naknada za smještaj“; nekima oduzimane putovnice. To nije „mobilnost radne snage“. To je ovisnost.

U pregrijanim pogonima deseci gube svijest. Klima se spominje u esejima o održivosti, a radnička prava „ispadaju iz fokusa“. Salon voli govoriti o planetu. Rjeđe o Majačinoj kori od banane.

Što ljevica neće reći naglas

Možemo! i SDP rado moraliziraju o „socijalnoj pravdi“ dok Zagreb tone u deponijima, a industrija koja je držala žene u manjim sredinama nestaje. Aktivizam bira teme koje nose kameru — ne šivaće dvorane bez klime. Suverenistička linija ovdje nije nostalgija za kombinatom. To je zahtjev: hrvatski radnik nije trošak u Excelu brandova.

Uvoz jeftine robe, uvoz jeftine radne snage, izvoz profita — i na kraju Hrvatska bez tekstila, bez majstora, s mimimumom i strahom. To je ishod politike koja „otvorenost“ mjeri carinskim papirima, ne životom u Požegi i Osijeku.

Dostojanstvo kao industrijska politika

Rješenje nije floskula. Inspekcija koja stvarno ulazi. Kazne za oduzimanje putovnica. Ugovori koji ne glume „besplatan smještaj“ kao pljačku sati. Potpora pogonima koji drže kvalitetu, ne samo najnižu cijenu. I javni narativ koji šivačicu ne tretira kao rekvizit „ženske priče“, nego kao temelj lokalnog života.

Dok Europa debatirа o green dealu, hrvatske radnice debatiraju hoće li smjeti popiti vodu. Prioriteti su jasni — i sramotni.

Zaključak

35.000 nestalih radnih mjesta. 677 eura. Putovnica u ladici gazde. To su Narodni Reporteri spremni ponavljati dok salon broji veganske barjake. Industrija bez dostojanstva nije konkurentna. Država bez industrije nije suverena. Maja je rekla dovoljno. Sad neka čuju oni koji vole govoriti o pravdi — bez da ikad uđu u pregrijanu halu.