Jutrošnja konferencija u Saboru otvorila je pitanja koja nadilaze pojedinačne sudbine i pretvaraju se u širu društvenu dilemu

Jadrijević u Saboru, vapaj za djetetom

Iako je dan u Hrvatskom saboru trebao proteći mirno i bez većih političkih događaja, jutro je obilježila konferencija koja je naglo prekinula očekivanu tišinu. Pred novinarima i zastupnicima govorila je liječnica Natalija Jandrijević, smireno i odmjereno, bez retoričkih ispada, ali s jasnom emocionalnom težinom osobe koja je dugo pokušavala biti saslušana. Nije nastupala kao političarka niti kao javna figura, nego kao majka i liječnica koja svakodnevno vidi koliko duboko djetinjstvo određuje cijeli život.

Njezino obraćanje bilo je kratko, suzdržano i lišeno osobnih optužbi, no upravo je takva smirenost dala dodatnu snagu izgovorenom. Govorila je o godinama obraćanja institucijama, o podnescima, žalbama i dokazima koji, prema njezinim riječima, nisu doveli do odgovora. U središtu njezina govora nije bila ona sama nego dijete i pitanje povjerenja u sustav koji bi djecu morao štititi iznad svega.

Prema navodima koje je iznijela, susreti s djetetom svedeni su na tek nekoliko sati mjesečno pod nadzorom i daleko od mjesta gdje djevojčica živi. Takva okolnost nosi snažnu emocionalnu težinu, ali još je snažniji dojam da njezina priča možda nije iznimka nego dio šire slike koju sve češće opisuju i drugi roditelji.

Dokud idu šprance?

Sličan obrazac već je jednom snažno odjeknuo u javnosti. Prošle godine u jednom od najutjecajnijih hrvatskih političkih tjednika objavljena je priča s gotovo istim motivima, u kojoj je akter bio Marijan Knezović koji je pred javnosti izgovorio istinu, koja je u vrlo kratkom roku postala među najčitanijim sadržajima dana te najčitaniji tekst. Ubrzo nakon toga tekst je nestao iz javno dostupnog prostora, Nacional ga je uklonio, bez objašnjenja, što je u dijelu javnosti otvorilo niz pitanja i različitih tumačenja o granicama medijske slobode i pritiscima koji ponekad ostaju nevidljivi. Knezović je javno čak branio Nacional nakon micanja pa se čini kako su pipci takvih intervencija negdje drugdje. Takve okolnosti same po sebi ne dokazuju ništa, ali stvaraju osjećaj nelagode koji je teško zanemariti. Već otprije, a pogotovo od tog teksta, ime odvjetnice Ane Hrabar po kuloarima postaje simbol uništavanja tuđih djetinjstva.  

U međuvremenu su pojedinačne borbe roditelja počele dobivati šire značenje. U javnom prostoru sve se češće spominju Natalija Jandrijević, Vilijam Ded, Marijan Knezović i drugi kao simboli borbe za prava djece u Hrvatskoj, neovisno o njihovim osobnim razlikama i pojedinačnim sudskim predmetima. Prosvjed u Bjelovaru koji je organizirao Ded okupio je velik broj građana, pri čemu su među okupljenima prevladavale žene, što mnogi tumače kao znak da društvo ovu temu ne promatra kroz roditeljske sukobe nego kroz temeljnu brigu za djecu.

Zajednička nit tih priča nije samo osobna tragedija nego percepcija da se različiti slučajevi odvijaju unutar sličnih institucionalnih okvira, dok se u pozadini pojavljuju ista imena, iste institucije i isti pravni krugovi. Kako broj takvih svjedočanstava raste, raste i osjećaj da se pred javnošću polako otvara šira slika koja nadilazi pojedinačne sporove što dokazuje i nemali broj podataka s kojim i sami raspolažemo. A koji upućuju kako konstantno odvjetnica Hrabar radi na štetu djece?

Hoće li ovo itko zaustaviti prije nego što dođe do katastrofe

Sugovornici iz pravnog i društvenog prostora upozoravaju da bi, nastavi li se gomilati nezadovoljstvo roditelja, iz ove teme mogla proizaći mnogo veća priča koja bi zahvatila i više razine odlučivanja. Hoće li do toga doći ovisit će ponajprije o spremnosti institucija da na otvorena pitanja odgovore jasno, transparentno i pravodobno.

[[SLIKA_2]]

U središtu svega ipak ostaju djeca. Djeca koja nemaju glas u postupcima koji određuju njihov život. Djeca koja najdulje nose posljedice sporova odraslih. Djeca zbog kojih svako otvoreno pitanje sustava prestaje biti privatno i postaje društveno.

Zato jutrošnja saborska konferencija vjerojatno neće ostati tek kratka vijest. Mnogo je izglednije da predstavlja početak razdoblja u kojem će se pitanja o pravdi, odgovornosti i zaštiti djece postavljati glasnije nego dosad. A kada se takva pitanja jednom počnu izgovarati javno, rijetko se ponovno utišaju.