Komentar: film još nitko nije vidio, a poruka je već poslana

KOMENTAR. Film koji nitko nije vidio već je poslao poruku. Ne u kadrovima nego u plakatu, u proračunskim odlukama i u izjavama onih koji ga predstavljaju. Upravo tu poruku čitam kao antihrvatsku i velikosrpsku. Ovo je moj stav, a argumenti su ispod.

Odmah da razjasnim granice. O sceni koju nisam gledao ne pišem. O glumcu kao osobi ne pišem, o njegovu izboru uloge sam već rekao što mislim u prethodnoj kolumni. Ovdje govorim o samom projektu i o načinu na koji ga se prodaje. Činjenice o filmu skupio sam u zasebnom tekstu, a reakcije u pregledu reakcija.

1. VIZUAL: TUĐA FOTOGRAFIJA, TUĐA PATNJA

Prvo što je javnost vidjela bio je plakat. Prema Večernjem listu, središnja fotografija prikazuje obitelj Ivičević iz Drvenika u izbjegličkom kampu u El Shattu 1944. To su hrvatski civili iz Makarskog primorja, a fotografija je s naslovnice monografije Gradskog muzeja Makarska. Na slici je grafički dodana bodljikava žica.

Moj prigovor nije tehnički. Kad kampanju za film o jednom stradanju otvorite tuđom fotografijom iz drugog događaja, šaljete poruku o tome kako se s povijesnom građom postupa. Povjesničarka Vlatka Vukelić u tekstu koji prenosi B92 upozorava da kad javni djelatnici koriste dječje motive radi političkih ili umjetničkih bodova, „dolazi do banalizacije patnje“. Javno očitovanje producenta o vizualu nismo pronašli, a Express je napisao samo da se „pravi plakat“ još radi. Dok to ne pojasni, vizual govori sam za sebe.

2. ODLUKA VLADE: DRŽAVNI PROJEKT PAMĆENJA

Drugi je dokument obrazloženje odluke Vlade Republike Srpske iz ožujka 2021. Prema Srpskainfo, film će ispričati „tragičnu priču o genocidu počinjenom od Nezavisne Države Hrvatske“. Nakon toga slijedi rečenica: „Time se uklapamo u evropska nastojanja da se kultura sjećanja, a naročito za zločin genocida, obilježi filmom koji u gotovo svim svojim elementima ima tu tragediju“.

Ista odluka navodi da će se cijeli film snimati na teritoriju Republike Srpske, „čime se stiče status glavnog producenta“. Nema ničega spornog u želji da se pamti. Sporno je što film nije samo umjetnički projekt nego i deklarirani dio državne politike sjećanja Republike Srpske, uz novac iz njezina proračuna. Tko plaća, taj i postavlja okvir. A okvir je u samoj odluci jasan.

3. REDATELJ: „DOK NETKO NE KLEKNE“

Zafranović je 2024. rekao, kako prenosi Jutarnji list: „Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta“. Rekao je i da govori o „svom narodu koji je u jednom trenutku napravio užasno zlo“. Po toj logici današnja hrvatska država stoji kao dužnik. To je njegovo pravo, ali i moje je pravo reći da je to politički zahtjev prema današnjoj Hrvatskoj, a ne povijesna rekonstrukcija.

Večernji redatelju pripisuje i dvije izjave: da se u Hrvatskoj „ništa nije promijenilo od 1941./1942.“ i, iz intervjua za srpski Forum iz 2024.: „Ne pravim istorijski film o Jasenovcu, nego film o zlu danas i ovdje“. Prva je tvrdnja o današnjoj Hrvatskoj. Druga je programska izjava. Zajedno kažu: film je o nama danas. Kad redatelj to sam kaže, ne čitam to u film, nego u njegove riječi.

4. POLITIČARI: SPOJ PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Marko Romić, glavni tajnik predsjednika Republike Srpske, u RTRS-u je rekao da prikazivanje stradanja „nije usmjereno protiv bilo kog naroda“. U istom je nastupu izrazio zabrinutost zbog pojava u Hrvatskoj koje, kako je rekao, podsjećaju na slike iz 1941. godine. Ministar Borivoje Golubović, prema Jutarnjem, kaže da film „uspostavlja vezu između prošlosti i sadašnjosti“.

Ograda i usporedba stoje u istom dahu. Ne možete reći da film nije protiv nikoga, a zatim ga nadovezati na današnju Hrvatsku i 1941. To je poruka, i ona ne dolazi od mene nego od onih koji su film predstavili.

5. PRAVO NA DRUGU STRANU

Čuti treba i obranu. Bitorajac je za Maxportal rekao da Luburića nije želio igrati kao „heroja“ ni kao karikaturalno čudovište. Lučev u filmu vidi univerzalnu temu o zlu koje ideologija može napraviti od čovjeka. Mensur tvrdi da je kritika krenula prije nego što je itko pogledao film. Sve to stoji. Romić tvrdi da film nije protiv nikoga. Možda će film, kad se pojavi, biti drukčiji od svoje promocije.

Ako bude, rado ću to napisati. Ali upravo je to poanta: promocija je već postala dio filma. Ono što se unaprijed kaže o filmu javno je i vrijedi, bez obzira što će se vidjeti na platnu. Danas imamo plakat s tuđe fotografije, odluku o novcu iz državnog proračuna Republike Srpske i političare koji film povezuju s današnjom Hrvatskom. Tako to čitam, i zato film nazivam antihrvatskim i velikosrpskim po poruci koju promocija šalje.

ŠTO IZ TOGA SLIJEDI

Ne tražim zabranu, to sam već rekao. Tražim da se razgovor vodi o onome što je javno rečeno, a ne o onome što će se možda vidjeti na platnu. Tražim da producent objasni vizual. Tražim da redatelj odgovori što točno traži od današnje Hrvatske kad govori o klečanju. A tko god bude odlučivao hoće li kupiti kartu, neka to učini na temelju tih činjenica. Ja sam svoju odluku donio.