Kenijski odvjetnik godinama pokušava u Haagu poništiti suđenje Isusu, sud ga uporno odbija
Jedna od najbizarnijih pravnih saga na svijetu traje već više od desetljeća. Kenijski odvjetnik Dola Indidis pokušava navesti međunarodne sudove da suđenje i raspeće Isusa Krista, otprilike prije dvije tisuće godina, proglase nezakonitima. Sudovi ga, od Nairobija do Haaga, uporno odbijaju, i to iz posve prozaičnog razloga: nemaju nadležnost nad događajem starim dva tisućljeća.
Postoje tužbe koje zvuče kao scenarij za komediju, a onda se ispostavi da su stvarne. Kenijski odvjetnik Dola Indidis, nekadašnji glasnogovornik kenijskog pravosuđa, godinama vodi bizaran pravni pohod: želi da međunarodni sudovi utvrde da su suđenje i raspeće Isusa Krista, prije otprilike dvije tisuće godina, bili nezakoniti.
Od Nairobija do Haaga
Indidis je prvu verziju tužbe podnio još 2007. Visokom sudu u Nairobiju, koji ju je odbacio uz obrazloženje da nema nadležnost nad slučajem iz doba Rimskog Carstva. Nepokolebljiv, 2013. je predmet odnio pred Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu, tvrdeći da je suđenje Isusu kršilo njegova ljudska prava kroz, kako je naveo, sudsku pristranost i zloupotrebu položaja. Među stranama koje je označio bili su i davno pokojni povijesni likovi te države Izrael i Italija, koje je vidio kao svojevrsne pravne nasljednike tadašnjih vlasti. U ožujku 2017. tužbu je obnovio, s istim ishodom.
Zašto to pravno ne može proći
Odgovor sudova svaki je put bio isti i nema veze s time tko je za što kriv, nego s time što nijedan sud za takvo što nema nadležnost. Kako su poručili iz Haaga, Međunarodni sud pravde rješava sporove između država, a ne pojedinačne ni povijesne zahtjeve. Ne postoje ni tuženici u pravnom smislu: Rimsko Carstvo, njegovi namjesnici i suci odavno su prah povijesti, a sud ne može voditi postupak protiv likova iz prvog stoljeća. Ukratko, koliko god priča bila privlačna medijima, ona je pravni slijepi kolodvor.
Zašto oko ove teme treba biti oprezan
Ovakve tužbe neizbježno dotiču i jednu opasnu, stoljećima zlorabljenu ideju, onu o navodnoj kolektivnoj i vječnoj krivnji Židova za Isusovu smrt. Tu je važno biti jasan. Ta je optužba kroz povijest bila gorivo za progone i antisemitizam, a formalno ju je odbacila i sama Katolička crkva na Drugom vatikanskom koncilu, u dokumentu Nostra aetate iz 1965., poručivši da se Isusova smrt ne može pripisati ni tadašnjim ni današnjim Židovima kao narodu. Uostalom, prema evanđeoskim izvještajima, presudu je izrekla i izvršila rimska vlast, a samo raspeće bilo je rimska kazna. Priča je, dakle, i teološki i povijesno daleko složenija od bilo kakve jednostavne podjele na krivce.
Ustrajnost koja nikamo ne vodi
Na kraju, sага Dole Indidisa govori više o upornosti jednog čovjeka i o granicama prava pred poviješću nego o bilo kakvom stvarnom pravnom pitanju. Sudovi su presudili, i to više puta: dvije tisuće godina staro suđenje ne može se ponovno otvoriti u modernoj sudnici. Ostaje kuriozitet o kojem se povremeno piše, uglavnom uz podignutu obrvu.
Tekst se temelji na izvještajima svjetskih medija o višegodišnjim pokušajima odvjetnika Dole Indidisa i na priopćenjima suda o nenadležnosti. Riječ je o prikazu neobičnog pravnog slučaja, ne o tvrdnji o ičijoj krivnji.
