Miličić na sprovodu Mladića: svijeća i majica „9. januar 1992.“ — sport kao scenografija kulta

Svijeća. Crna majica. Datum „9. januar 1992.“ Bivši NBA prvak Darko Miličić pojavio se među tisućama na sprovodu Ratka Mladića na Topčiderskom groblju. Zapalio je svijeću. Odabrao je majicu s datumom koji se u Republici Srpskoj slavi kao dan osnutka — a koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Narodni Reporteri ne kupujemo priču o „tihoj privatnoj žalosti“. Ovo je javna poruka u sportskom dresu.

Od drafta do groblja

Miličić je nekad bio drugi pick NBA drafta, simbol balkanskog talenta koji je preplivao ocean. Sad je simbol nečeg drugog: kako se sportska slava u Srbiji i dalje lako stavlja u službu kulta ratnog zločinca. Pravomoćna doživotna kazna zbog genocida u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti nije bila prepreka da se bivši NBA prvak postavi u mimohod i upali vatru sjećanja na „generala“.

Majica nije detalj stilista. Datum 9. siječnja 1992. politički je kod. U BiH godinama izaziva sukobe baš zato što nije „folklor“, nego program. Nositi ga na sprovodu Mladića znači spojiti dva simbola: zapovjednika VRS-a i entitetski mit. To je izbor, ne nespretnost.

Derbi kao proba za pogreb

Dan ranije, na 180. vječitom derbiju Crvene zvezde i Partizana, navijači su skandirali Mladiću. Minuta šutnje. Koreografija. Stadion je odrađivao isti ritual koji je groblje sutradan samo dovršilo. Kad sport postane pozornica za veličanje zločinca, granica između tribine i politike nestaje — i to namjerno.

Hrvatska javnost to ne smije gledati kao „njihove unutarnje stvari“. Mladić nije apstrakcija. Bio je zapovjednik u Kninu, ime vezano uz najteže zločine Domovinskog rata i BiH. Kad NBA ime i navijački koreografi grade mu kult, poruka ide preko Drine i Dunava.

Bruxelles broji eufemizme, Beograd broji svijeće

Dok Europska komisija preko glasnogovornice tvrdi da „nije bilo državnih počasti“, ministri, vojska i sportaši rade svoj dio scenografije. Plenković traži da se oglase von der Leyen, Costa i Kallas. Miličićeva svijeća pokazuje zašto: kult ne živi samo u Domu vojske. Živi i u dresu, na majici i na tribini.

Narodni Reporteri držimo liniju bez lažne neutralnosti. Sport može biti utočište. Sport može biti i oružje mita. Ovdje je bio drugo. Bivši prvak nije „slučajno zalutao“ na Topčider s datumom RS-a na prsima.

Što Hrvatska treba zapamtiti

Ne treba nam histerija. Treba nam inventura. Isti medijski prostor koji će sutra vikati o „mržnji“ ako hrvatski klub oklijeva oko srpskog igrača, danas normalizira svijeće nad grobom čovjeka osuđenog za genocid. Dvoličnost je kompletna.

Miličić ima pravo na privatni stav. Nemamo obvezu pretvarati se da je javni ritual uz majicu 9. siječnja „samo sport“. Nije. To je politika. I Hrvatska je dužna to imenovati — jasno, oštro, bez kamilice.

Sportska diplomacija bez iluzija

Regionalni sport voli floskulu o „mostovima“. Mostovi se grade kad obje strane prestaju veličati zločince. Dok derbi drži minutu šutnje za Mladića, a NBA ime gori svijeću uz majicu 9. siječnja, most je dekor. Hrvatski klubovi, savezi i mediji ne duguju sudjelovanje u tom dekoru.

Narodni Reporteri ne tražimo zabranu srpskih igrača. Tražimo da se javni rituali zločinačkog kulta zovu pravim imenom. Miličićev gest nije „kompleksna povijest“. To je izbor. I izbor se bilježi — u sportskim arhivima, u političkoj memoriji i u odnosu Hrvatske prema pričama o pomirenju koje počinju na groblju zločinca.

Ime, dres, datum

Darko Miličić nije anonimni građanin u mimohodu. Njegovo ime nosi NBA pečat. Zato majica s 9. siječnja 1992. nije privatni detalj garderobe — nego bilbord. Ustavni sud BiH nije zabranio taj datum iz hira; zabranio ga je jer je politički program. Spojiti taj program s grobom Mladića znači složiti poruku u dva poteza.

Hrvatski sportski mediji koji to prešućuju ili svode na „bizarnost“ rade medvjeđu uslugu. Bizarnost je kad netko zaluta. Ovo je bilo namjerno. Bilježi se namjerno.