„To ću im jasno reći“: Plenković imenovao von der Leyen, Costu i Kallas zbog Mladića

„To je njihova pogreška i to ću im jasno reći.“ Premijer Andrej Plenković u ponedjeljak nije birao riječi. Dok je Europska komisija preko glasnogovornice Paule Pinho tvrdila da sprovod Ratka Mladića u Beogradu „nije bio uz državne počasti“, hrvatski premijer traži da se oglase Ursula von der Leyen, Antonio Costa i Kaja Kallas. Narodni Reporteri čitamo to bez filtera: Zagreb traži odraslu Europu, Bruxelles nudi kamilicu.

„Biti, a ne biti“ — i vojna paljba

Mladić je pokopan na Topčiderskom groblju uz crkvene obrede i vojne počasti. U mimohodu i pogrebnoj povorci bili su ministri srbijanske vlade, članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković i Milorad Dodik. Plenković to zove pokušajem službene vlasti da ondje „bude, a ne bude“: predsjednik, premijer i predsjednica Skupštine formalno nisu, ali establišment jest. To nije privatna žalost. To je politička scenografija.

Glasnogovornica Komisije Paula Pinho rekla je da je „bio predviđen pogreb s državnim počastima, ali da se to nije dogodilo“. Na pitanje novinara kako to nije državno ako ima vojsku, ministre i zastavu, odgovorila je da je „na Srbiji da odluči kako će organizirati sprovod“. Drugim riječima: Beograd bira ceremoniju, Bruxelles bira eufemizam.

Tri imena koja moraju odgovoriti

Plenković smatra „jako lošim“ što je izvršno tijelo EU-a reagiralo samo na razini glasnogovornice. Imenovao je vrh: predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, predsjednika Europskog vijeća Antonija Costu i šeficu diplomacije Kaju Kallas. „To je njihova pogreška i to ću im jasno reći.“ Marta Kos, povjerenica za proširenje, otkazala je posjet Srbiji — to je minimum. Ali minimum nije dovoljan kad se nad grobom zločinca pale svijeće i diže vojska.

Hrvatska zna tko je Mladić bio u Kninu, Škabrnji i diljem Domovinskog rata. Haški doživotni zatvor zbog Srebrenice ne briše taj trag. Kad Bruxelles kaže „nije bilo državnih počasti“, dok ministri stoje u prvom redu, poruka žrtvama je jasna: vaša bol je sporedna, Vučićev raspored je prioritet.

Dvoličnost proširenja

Godinama Europa Srbiji drži otvorena vrata uz uvjet „suočavanja s prošlošću“. Pogreb uz vojne simbole i politički establišment pokazuje koliko je taj uvjet papirnat. Plenković je još ranije upozorio da bi državni sprovod zatvorio vrata EU-a. Sad traži da vrh Unije prestane glumiti da nije vidio ono što je cijeli region gledao uživo.

Narodni Reporteri stojimo uz jasnu liniju: osuda kulta Mladića nije „antirsrpstvo“, nego obrana povijesne istine. Premijer koji imenuje von der Leyen, Costu i Kallas radi točno onaj posao koji Hrvatska mora raditi u Bruxellesu — bez lažne neutralnosti i bez kamilice.

Što slijedi

Ako vrh EU-a ostane na razini glasnogovornice, poruka Beogradu je da ceremonija prolazi. Ako se oglase von der Leyen, Costa i Kallas jasno i tvrdo, poruka je druga: kandidatura nije besplatna. Plenković je rekao da će im to prenijeti. Hrvatska javnost treba to pratiti — ne kao diplomatski folklor, nego kao test jesu li europske „vrijednosti“ i dalje samo press release.

Dok sportaši pale svijeće nad grobom zločinca, a ministri glume da „nisu država“, Zagreb nema luksuz šutnje. „To ću im jasno reći“ nije fraza za naslov. To je standard koji Europa mora početi poštovati — ili priznati da ga nema.

Zašto glasnogovornica nije dovoljna

Glasnogovornica Komisije može čitati brief. Ne može nositi težinu poruke koju Hrvatska traži. Kad se nad grobom zločinca okupljaju ministri i vojni simboli, odgovor mora doći s vrha — ili priznaješ da vrha nema za tu temu. Ursula von der Leyen godinama govori o vrijednostima. Antonio Costa vodi Vijeće. Kaja Kallas vodi diplomaciju. Ako troje šute, a govori samo press-služba, Beograd čita točno: ceremonija prolazi.

Plenković je zato imenovao imena. To nije teatralnost. To je procedura pritiska. Hrvatska je članica Unije, ne promatrač s balkonske ulaznice. Kad premijer kaže „to ću im jasno reći“, radi posao koji mora biti javan — jer je i uvreda žrtvama bila javna.

Narodni Reporteri bilježimo i drugi sloj: dok se Bruxelles pravda eufemizmom „nije državno“, sport i ulica u Srbiji rade državni posao memorije. Miličićeva svijeća i derbi koreografija nisu u briefu glasnogovornice. Ali jesu u stvarnosti. Zato je zahtjev Zagreba legitimno oštar.