MINISTAR U DOMU VOJSKE UZ MLADIĆA: Beograd slavi zločinca, Zagreb ne smije zaboraviti

Beograd nije birao tišinu. Beograd je birao Dom Vojske. U središtu srpske prijestolnice, u instituciji koja nosi ime oružanih snaga, održana je komemoracija Ratku Mladiću — osuđenom za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ispred zgrade stajalo je oko 150 ljudi u dva reda, u obližnjem parku još dvjestotinjak. Crna odjeća. Majice s likom Mladića i natpisom „Heroj“. Vojne uniforme. Autobus iz Bosne i Hercegovine. I — što je ključno za političku poruku — srbijanski ministar pravosuđa Nenad Vujić. Narodni Reporteri to zovemo imenom: državni pečat na kultu zločinca.

Hrvatska ne gleda ovo kao unutarnju stvar Srbije. Hrvatska pamti Vukovar, Ovčaru, Škabrnju, Šibenik pod raketama, logore, progon. Pamti tko je zapovijedao nad teritorijem na kojem su Hrvati i Bošnjaci bili meta. Kad ministar pravosuđa sjedi u Domu Vojske uz umirovljene generale i kad RS ministar rada i boračko-invalidske zaštite Radan Ostojić drži govor, to nije privatna žalost. To je program sjećanja u kojem se Haška presuda tretira kao smetnja, a ne kao istina.

Ministar, zrakoplov, zastava — protokol države

Posmrtni ostaci Ratka Mladića prebačeni su iz Haaga u Srbiju vladinim zrakoplovom. Lijes prekriven srpskom zastavom iznijeli su vojnici Vojske Srbije. U zrakoplovu je, uz sina Darka, bio i ministar Vujić, koji je ranije najavio sve vojne i državne počasti. Kasnije je Beograd, pod pritiskom Bruxellesa, najavio pokop bez državnih počasti na Topčiderskom groblju — ali scena je već snimljena. Vojnici. Zastava. Ministar. Dom Vojske. Simboli su jači od naknadnih pressica.

Službena linija glasi da komemoraciju nije organizirala država, već udruga umirovljenih generala. To je pravni štit, ne politička istina. Država koja šalje ministra pravosuđa i vojnike da nose zastavom pokriven lijes nije neutralni promatrač. Ona sudjeluje. Ona legitimira. Ona poučava generacije da je zločin moguće prerušiti u čast.

Sin Darko Mladić na konferenciji za medije optužio je Haag za nesavjesno liječenje i prejake opijate — bez dokaza. To je klasična beogradska tehnika: žrtvu pretvoriti u krivca, sud u ubojicu, a generala u mučenika. Europa to mora čitati kao što jest: revizionizam s kamere.

Što Hrvatska mora pamtiti — bez lažne simetrije

Mladić je 2017. osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici — pogubljenja više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka — te zbog opsade Sarajeva i zločina protiv čovječnosti. U ratu u BiH ubijeno je više od 100.000 ljudi, raseljeno preko dva milijuna. Za Hrvatsku to nije apstraktna statistika. To je kontekst agresije u kojoj je hrvatski narod bio na meti istog projekta etničkog čišćenja koji je Beograd godinama hranio politički i vojno.

Dok Beograd gradi kult, u Zagrebu dio političke scene — osobito Možemo! i krugovi oko SDP-a — godinama relativizira Domovinski rat, relativizira žrtvu i traži dijalog koji briše razliku između agresora i branitelja. Narodni Reporteri odbijamo taj rječnik. Pomirenje bez istine je kapitulacija. Suverenizam bez sjećanja je prazna fraza. Hrvatska ima pravo — i dužnost — reći: vojne počasti zločincu nisu unutarnja stvar kad je žrtva hrvatska.

UEFA je kaznila Crvenu zvezdu i Borac zbog skandiranja Mladićeva imena. Marta Kos otkazala je posjet Srbiji. Michael O’Flaherty pozvao je vlasti da se suprotstave veličanju. To su signali. Ali Hrvatska ne smije čekati da Brisel ozbiljno zabrine. Hrvatska mora govoriti sama, jasno i oštro.

Dvostruki aršini i lekcija za Zagreb

Isti medijski i politički krugovi koji u Hrvatskoj drže lekcije o mržnji, nacionalizmu i Thompsonu, često mekše gledaju beogradski revizionizam. Majice Heroj u Domu Vojske nisu folklor. One su politički trening. Dok ljevica u Zagrebu vikala o ekstremizmu zbog hrvatskih zastava na Trgu, u Beogradu se u vojnoj instituciji komemorira osuđeni genocider. To nije simetrija. To je dvostruki aršin.

Narodni Reporteri inzistiramo: crvena linija mora biti kondicionalnost. Pristupni put Srbije ne može ići uz Dom Vojske kao hram kontinuiteta zločina. Institucije u Hrvatskoj moraju dokumentirati, protestirati i obrazovati — bez lažne neutralnosti. Djeca u Vukovaru ne smiju odrastati uz poruku da je njihov bol kompliciran regionalni kontekst.

Zaključak: ne dati Beogradu šutnju

Komemoracija uz ministra Vujića, majice Heroj, govor Ostojića i vojni protokol oko lijesa nisu epizoda. Oni su test. Test Europe. Test Hrvatske. Test medija koji će sutra opet više pisati o problematičnim domoljubima u Zagrebu nego o kultu zločinca u Beogradu. Naš odgovor je jednostavan: pamtimo. Imenujemo. I kažemo — Dom Vojske nije mjesto za heroizaciju kasapina. Hrvatska suverenost počinje tamo gdje prestaje strah od jasne rečenice.

Izvor: index.hr / N1 Info / Euronews — komemoracija Ratku Mladiću u Domu Vojske, rujan 2026.