Tisuće u Zmijavcima ispratale Ivana Gudelja: dalmatinski dostojanstven oproštaj – dok Beograd slavi kult Mladića

U Zmijavcima su se okupile tisuće. Obitelj, prijatelji, bivši suigrači, nogometaši i sportski djelatnici došli su odati posljednju počast Ivanu Gudelju – legendi Hajduka čiju je blistavu karijeru prerano, s 26 godina 1986., zaustavio hepatitis B. To nije bio spektakl za kamere. To je bio dalmatinski i hrvatski način: dostojanstvo, sjećanje, zajednica.

Među poznatim licima bili su Nikica Cukrov, Ivan Buljan, Zoran Vulić, Nikola Kalinić, Igor Štimac, Ivica Šurjak i mnogi drugi. Ranije je u Splitu, u Bijelom salonu na Poljudu, održana komemoracija. Nekoliko dana kasnije rodno mjesto zatvorilo je krug – tamo gdje je sve počelo, tamo se i oprostilo. Nogometna Hrvatska ujedinila se u sjećanju na igrača koji je ostao upisan među velikane Hajduka i hrvatskog nogometa unatoč bolesti koja ga je udaljila s travnjaka u najboljim godinama.

Što znači ispratiti svoga

Gudelj nije bio samo statistika i trofeji. Bio je dio generacije koja je Hajduk i Dalmaciju nosila u Europu s ponosom, u vremenu kad je hrvatski identitet na Poljudu bio i više od sporta. Zato Zmijavci nisu bili 'provincijski' ispraćaj. Bili su dokaz da hrvatska sportska zajednica još uvijek zna tko su njezini velikani – i da ih ne zaboravlja kad nestanu s naslovnica.

U eri brzih vijesti i kratkog pamćenja, tisuće ljudi na ispraćaju govore više od svakog komentara. Dolazak bivših suigrača i generacija koje su Gudelja gledale kao djecu ili kao rivale pokazuje kontinuitet. Hajduk, Dalmacija, Hrvatska – to nisu marketinški slogani. To su zajednice koje sahranjuju svoje heroje stojeći, ne skrolajući.

Dostojanstvo Zmijavaca naspram kulta u Beogradu

Isti vikend, dok Hrvatska u tišini i suzama ispraća nogometnu legendu, Beograd i velikosrpski krugovi ponovno hrane kult Ratka Mladića – osuđenog ratnog zločinca. Ta usporedba nije 'izazivanje'. To je moralna geografija Balkana. Na jednoj strani: obitelj, klub, mjesto, molitva i sjećanje na sportaša kojeg je pokosila bolest. Na drugoj: glorifikacija zločina kao 'heroizma'.

Lijevi mediji u Hrvatskoj često drhte od straha da se takve usporedbe 'ne zlorabe'. Narodni Reporteri nemaju taj kompleks. Hrvatska kultura sjećanja u sportu – od Gudelja do drugih velikana – pokazuje civilizacijsku razliku. Mi slavimo igru, rad i žrtvu na travnjaku. Oni koji slave Mladića slave smrt civila. Tko to relativizira u ime 'regionalnog mira', radi uslugu beogradskoj mitomaniji, ne miru.

Hajduk, Dalmacija i hrvatsko zajedništvo

Poljudska komemoracija i ispraćaj u Zmijavcima povezali su Split i zaleđe, klub i selo, zvijezde i obične ljude. To je model koji Možemo! i urbani lijevi saloni ne razumiju: zajednica koja ne treba njihove lekcije o 'inkluziji' da bi znala biti ljudska. Dovoljno je imati svoje ime, svoje mjesto i svoje mrtve.

Ivan Gudelj ostaje trajno upisan u povijest Hajduka. Bolest mu je oduzela godine na terenu, ali nije mogla oduzeti mjesto u kolektivnom pamćenju. Generacije koje danas gledaju HNL i Vatrenе trebaju znati da hrvatski nogomet nije počeo jučer s transferima – nego s ljudima koji su nosili dres kad je to značilo i više od karijere.

Poruka koja ostaje

Tisuće u Zmijavcima nisu došle zbog politike. Došle su zbog čovjeka i zbog kluba. No politička javnost ipak mora vidjeti širu sliku: hrvatska zajednica zna žalovati dostojanstveno; hrvatski sport zna pamtiti; hrvatski narod ne treba uvoziti morale iz salonâ koji se zgražaju nad Thompsonom, a šute kad se preko Drine slave zločinci.

U Splitu i Zmijavcima nije trebalo objašnjavati tko je Ivan Gudelj. Znalo se. Znalo se i zašto hepatitis B, koji ga je 1986. skinuo s terena, nije mogao skinuti s postolja klupskog pamćenja. Takva sjećanja grade se godinama – na tribinama, u svlačionicama, u pričama očeva sinovima. Lijevi saloni to zovu 'mitologijom'; Dalmacija to zove poštovanjem.

Zato je važno zapisati ovaj ispraćaj bez lažne neutralnosti. Hrvatska nogometna zajednica pokazala je lice koje zaslužuje biti uzor: tišina, sućut, okupljanje. U isto vrijeme regionalni rivali hrane kultove mržnje. Tko u Zagrebu i dalje izjednačava hrvatski patriotizam s 'ekstremizmom', a šuti na Mladićeve zastave, sudjeluje u moralnoj prijevari. Gudeljev oproštaj podsjeća što je normalno – i što nije.

Ivanu Gudelju – počast. Obitelji – sućut. Hajduku i Zmijavcima – zahvala što su pokazali što znači biti svoj. A onima koji istih dana dižu kult Mladića – jasan hrvatski odgovor: mi se sjećamo svojih velikana na travnjaku, vi se sjećate svojih na haaškoj optužnici. Razlika je civilizacijska. I ostaje.