Modrić ostaje za Ligu nacija – kapetan hrvatskog ponosa dok ljevica relativizira nacionalne simbole

Hrvatski nogometni savez u subotu, 5. rujna 2026., razriješio je dilemu koja je tjednima držala javnost na iglama: Luka Modrić bit će na popisu kandidata za prvu rundu novog ciklusa Lige nacija. Kapetan Vatrenih, na pragu 41. rođendana, pristaje Slavenu Biliću ostati na raspolaganju. To nije samo sportska bilješka. To je poruka o karakteru u zemlji u kojoj se nacionalni simboli sve češće relativiziraju, a domoljublje tretira kao neugodan ostatak prošlosti.

Dok Možemo! i SDP-ov kulturni krug godinama uče mlade da je zastava „problematicna“, a Thompson „opasan“, narod i dalje gleda u kapetana s kockicama. Modrić ne treba bruxelleski priručnik da zna tko je i što predstavlja. Dvadeset godina u dresu reprezentacije dovoljan su dokaz da se Hrvatska ne gradi na isprikama, nego na tvrdoglavosti.

HNS potvrdio ostanak – Bilićev povratak i Lukina volja

Prema izvješću Sportskih novosti, potvrda HNS-a zatvara do daljnjeg reprezentativnu sudbinu najvećeg igrača u povijesti Hrvatske. Rujanski ciklus Lige nacija donosi četiri utakmice; Modrić je na popisu. Bilić je još 13. srpnja, prvog dana mandata, najavio da će pokušati nagovoriti kapetana na ostanak. Razgovor su obavili pet dana kasnije – i od tada je Modrić bio u svojevrsnoj izolaciji i promišljanju, do službene objave.

Povijest odnosa nije slučajna. Bilić je 2008. dao Modriću ključeve igre na Euru, gdje je Luka uvršten u idealnu momčad turnira. Dva desetljeća kasnije krug se zatvara: izbornik koji ga je proglasio liderom sada ga zove da ostane lider. Bilić hoće Modrića na terenu i u svlačionici – kao moralni centar oko kojeg se hvataju konci reprezentativnog tabora. Teza je jasna: nema starih i mladih, nego dobrih i nedobrih. Za reprezentaciju se igra dok se može odazvati.

Modrić je prije Svjetskog prvenstva bio čvrstog stava da je to finale njegove reprezentativne karijere. Isti stav držao je i nakon teških trenutaka. Jedina stalna želja ostala je emotivna: posljednju utakmicu za Hrvatsku odigrati na domaćem terenu. Jesen nudi Englesku bez publike na Rujevici i Španjolsku na Poljudu 6. listopada. Odluka „do daljnjeg“ nije slabost – to je način na koji kapetan odgađa najteži trenutak: kraj priče s Vatrenima.

Kapetan kao nositelj nacionalnih simbola

U 20 godina Modrić je postao zaštitni znak vatrene zbilje. Na pragu 33. rođendana osvojio je srebro i Zlatne lopte. S 37 predvodio je Hrvatsku do bronce. Sada, na pragu 41., pristao je ostati. Klupski trofeji – koliko god senzacionalni – uvijek su bili podređeni emociji reprezentativca. To je jezik koji ljevica ne razumije, jer ne razumije da dres s kockicama nije „brand“, nego zavjet.

U hrvatskoj javnosti postoji dvostruki standard. Kad se na Poljudu ili Maksimiru diže zastava, mediokritetski saloni šute ili ironiziraju. Kad Thompson zapjeva, isti krug vrišti o „mržnji“. Ali kad Modrić ostaje u reprezentaciji, čak i oni koji inače relativiziraju nacionalno moraju priznati: narod voli one koji se ne sramote Hrvatske. Kapetan nosi ono što Možemo! i SDP pokušavaju demontirati – ponos bez isprike.

Reprezentacija je u maloj zemlji često posljednji prostor u kojem se smije biti otvoreno Hrvat. U politici se traži „europska mjera“, u kulturi „građanska distanca“, u medijima „osjetljivost“. Na travnjaku ostaje jednostavnija istina: igraš za svoje ili ne igraš. Modrić je uvijek igrao za svoje.

Ljevica relativizira, narod pamti

Nije tajna da dio hrvatske ljevice – od Možemo! do ostataka SDP-ova kulturnog aparata – radi na razvodnjavanju identiteta. Domoljublje se prikazuje kao „toksično“, suverenizam kao „zaostao“, a svaka forma narodnog ponosa kao prijetnja. U tom okviru Modrićeva odluka djeluje kao kontrapunkt. On ne drži političke govore. On jednostavno ostaje. A ostanak u dresu s kockicama u 2026. godini jači je argument od tisuću salonkih eseja o „inkluzivnosti“.

Dok se u Zagrebu i dijelu medija njeguje kultura srama – sram od pjesme, sram od zastave, sram od vlastite povijesti – kapetan Vatrenih šalje mladima drukčiju lekciju: ne bježi od odgovornosti, ne dopusti da ti drugi kažu kad je „dovoljno“, ne prepusti Hrvatsku onima koji je vole samo kao administrativnu jedinicu EU. To je suverenistička poruka u najčišćem obliku – bez partijskog pamfleta, s loptom i karakterom.

Reakcije oduševljenja nisu marketing. Hrvatski narod nije zaboravio Put do finala 2018., broncu 2022., ni kilometre koje je kapetan prešao u dresu. Nije zaboravio ni da se u dijaspori, u Vukovaru, u Dalmaciji i u Slavoniji zastava i dalje diže bez isprike. Modrić ostaje jer osjeća da može. Narod ga prati jer osjeća isto: Hrvatska postoji dok ima ljudi koji odbijaju odustati.

Što donosi rujan i listopad

Kalendar je težak: ritam četiri utakmice u 11 dana traži dozu i balans. Najlogičnije je da Bilić Modrića vidi u postavi u Splitu, protiv svjetskih prvaka iz Španjolske – jer nije sigurno što će dalje biti. Do daljnjeg su sve opcije otvorene. To nije nesigurnost kapetana; to je realnost igrača koji zna granice tijela, ali ne prihvaća tuđe rokove za kraj karijere.

Bilićeva zebnja uoči novog početka – hoće li start djelovati bez Modrićeva prisustva – razumljiva je. Ali važnija je druga strana jednadžbe: Hrvatska u Ligi nacija nije tu da bude statistički dodatak velikima. Tu je da dokaže da mala zemlja s velikim srcem i dalje može stati rame uz rame s onima koji imaju veće budžete i glasnije lobije. Kapetan ostaje. Izbornik ga zove. Narod razumije.

U redakciji Narodnih Reportera stojimo jasno: Luka Modrić nije samo veznjak. On je živući podsjetnik da hrvatski ponos nije folklor za turiste, nego disciplina. Dok Možemo! i SDP nude relativizaciju nacionalnih simbola, kapetan ih nosi na leđima – doslovno. Izvor: Sportske novosti / jutarnji.hr. Odluka je pala. Ostaje pitanje hoće li politička Hrvatska ikad pokazati isti karakter koji Modrić već dvadeset godina pokazuje u dresu s kockicama.