Izrael: Zohar traži oduzimanje državljanstva autorima „NAZA“ — Venecija aplaudira, Tel Aviv viče „izdaja“

VENECIJA / TEL AVIV — U Veneciji 24 i pol minute stajanja ovacija. Kod kuće — prijetnja oduzimanjem državljanstva. Izraelski ministar kulture Miki Zohar najavio je da će raditi na oduzimanju državljanstva Oscar-ovjenčanim redateljima Yuvalu Abrahamu i Rachel Szor zbog dokumentarca „NAZA“, koji je u subotu dobio Specijalnu nagradu žirija na Filmskom festivalu u Veneciji.

Na X-u je film nazvao „odvratnim“ i rekao da „čini izdaju“. Hollywood Reporter prenosi: Zohar se poziva na svoje reforme financiranja izraelskog filma — da „izraelski građani više ne moraju iz vlastitog džepa plaćati štetu IDF-u i državi“. Ironija je debela: „NAZA“ nije dobio ni lipu izraelskog javnog novca, baš kao ni raniji No Other Land.

Što film tvrdi — i zašto naslov boli

Dokumentarac donosi iskaze 24 izraelska časnika o sustavima i protokolima kojima, tvrde, IDF cilja i ubija civile u Gazi. Naslov NAZA dolazi od vojne skraćenice za civilne žrtve — ne iz propagande „neprijatelja“, nego iz vlastitog žargona. Kad vlastiti časnici na filmskoj vrpci opisuju kako se broje mrtvi civili, to nije „antisemitizam“. To je svjedočanstvo.

Venecija je nagradila film. Tel Aviv nudi denaturalizaciju. Jedan dokument, dva suda: festival i ministarstvo. Tko od njih govori jezikom demokracije, a tko jezikom kaznene politike prema vlastitim građanima?

„Izdaja“ kao alat kontrole

Oduzimanje državljanstva zbog filma nije „obrana Izraela“. To je poruka svakom izraelskom novinaru, redatelju, časniku koji bi sutra htio progovoriti: granica slobode je granica narativa. Kad ministar kulture postaje ministar čistke, kultura više nije umjetnost — nego politička policija s crvenim tepihom.

Abraham i Szor nisu „strani agenti“. Oni su Izraelci koji su snimili vlastite časnike. Ako je to izdaja, onda je izdaja i svaki dokument koji ne odgovara službenom spinu. Hrvatska pamti takve lekcije iz drugih vremena — i ne treba ih uvoziti pod maskom „savezništva“.

Zašto ovo gledati iz Zagreba

Zapadni mediji godinama prodaju Izrael kao „jedinu demokraciju na Bliskom istoku“. Demokracija koja prijeti vlastitim autorima oduzimanjem putovnice zbog dokumentarca o civilnim žrtvama nije demokracija — to je branding. Istovremeno se Iranu, koji uzvraća na napade i drži Hormuz kao polugu, pripisuje „zlo“ bez konteksta. Dvostruki metar nije moral. To je geopolitika.

Prohrvatska linija ovdje nije „mržnja prema Židovima“. To je odbijanje da se hrvatski prostor pretvori u produženu ruku lobija koji kažnjava svjedoke. Ako film bolí, odgovor je debata i dokaz — ne denaturalizacija.

Venecija nije Haški tribunal — ali jest zrcalo

Specijalna nagrada žirija nije presuda. Ali je signal: dio svjetske kulturne elite više ne kupuje priču o „kirurškim udarima“ bez cijene. Zoharov bijes to potvrđuje bolje od bilo kojeg tweet-bota. Kad vlast reagira kaznom umjesto argumentom, gubi teren — i kod kuće, i vani.

„NAZA“ će se gledati. Prijetnje će se citirati. A pitanje ostaje: tko se boji kamere više — oni na snimci, ili oni u ministarstvu?

Izvori: Mario Nawfal / X; Hollywood Reporter (Scott Roxborough), 13.9.2026.