TRNJE, TRIBINA SRAMA: Građani tražili samo cijenu klupe, dobili izgovore, uvrede i zatvorena vrata

Ovako izgleda kada se vlast koja se hvali „participacijom” sudari s građanima koji doista žele sudjelovati. Na javnoj tribini o participativnom proračunu u zagrebačkoj Gradskoj četvrti Trnje, trećem ciklusu programa „Daj prijedlog za bolji kvart”, stanovnici su postavili pitanje jednostavnije od kojeg nema: koliko je što koštalo i koliko je glasova pojedini projekt dobio. Za to su, umjesto odgovora, dobili izgovore. Cijela je tribina, snimljena i javno objavljena, na kraju prekinuta jer, kako su rekli predstavnici vlasti, „ne mogu dalje”.

Podsjetimo, participativni proračun jedan je od aduta Tomaševićeve, Možemove uprave Zagreba. Model je jednostavan: 5 posto takozvanog plana komunalnih aktivnosti gradske četvrti odvaja se za projekte koje sami građani predlažu i biraju, uz gornju granicu pojedinog projekta od 60.000 eura. Na papiru, vrhunac transparentnosti. Uživo, u Trnju, nešto sasvim drugo.

Pitanje koje je srušilo tribinu

Sve se izjalovilo na jednoj rečenici. Građani su tražili da im se, tu i sada, izgovore jedinične cijene već realiziranih projekata i broj glasova kojima su prošli, kako bi uopće znali što realno mogu predložiti. Odgovor vlasti sveo se na tri varijante: „to je na platformi”, „registrirajte se pa pogledajte” i „ja nisam adresa za to zašto nešto košta koliko košta, cijene daju firme”. Ni jednom, ni na izravno pitanje, iznos nije izgovoren naglas.

A upravo je to srž stvari. Kada čovjek koji raspolaže javnim novcem na najobičnije pitanje „koliko košta klupa” ne želi reći broj, nego te šalje na geoportal, onda ne čudi da ljudi pomisle kako se nešto skriva. Da su cijene bezazlene, izrekle bi se u sekundi i s ponosom. Šutnja o javnom novcu nikada nije dobar znak.

Brojke od kojih se građanima diže kosa na glavi

Na tribini su pale i konkretne brojke, a iznijeli su ih sami stanovnici. Spominjala se javna česma za 25.000 do 30.000 eura. Obnova obične klupe, tvrdili su, oko 20.000 eura, uz logično pitanje što se to na klupi uopće ima obnavljati za taj novac. Najglasnije je odjeknula usporedba da pumpa za vodu navodno stoji koliko i cijeli dječji park. „Kako može jedna pumpa koštati kao motorički park?”, pitali su, i na to pitanje odgovor nije stigao.

Poštenja radi, to su za sada tvrdnje građana iznesene na tribini, a ne sudski utvrđene činjenice. No upravo zato su i lako provjerljive: dovoljno je objaviti račun. Umjesto toga, dobili su prozivke i dojam da smetaju.

Pet glasova i projekt prolazi

Jedan detalj s tribine posebno je znakovit. Na pitanje koliki postotak građana mora izaći da projekt prođe, predstavnici vlasti priznali su da praga zapravo nema, prolazi onoliko koliko izađe, pa projekt može pobijediti i sa svega nekoliko glasova, doslovno pet ljudi. To znači da malu, dobro organiziranu skupinu dijeli tek nekoliko prijatelja od toga da javnim novcem gurne baš svoj projekt. „Participacija” koja se odlučuje s pet glasova nije demokracija kvarta, nego njezina karikatura, i otvorena su vrata za pogodovanje.

Prag od 60.000 eura i rupa zvana jednostavna nabava

Iza svega stoji i sistemska slabost. Projekti ispod zakonskog praga u pravilu se provode kroz takozvanu jednostavnu, bagatelnu nabavu. To znači da ne moraju kroz otvoreni natječaj na Elektroničkom oglasniku javne nabave, nego se dodjeljuju po internom pravilniku grada. Manje natjecanja i manje javne kontrole matematički znače više prostora za napuhane cijene i za to da posao redovito završava kod istih, bliskih izvođača. Nitko ne kaže da je tako, ali sustav je posložen tako da to bude moguće, a da se teško dokaže.

Deset pitanja na koja Grad mora odgovoriti, i to brojkama

Zato, umjesto novih fraza o uključivanju, tražimo konkretne odgovore na sljedeće:

1. Koliko je točno koštala javna česma u Trnju i zašto to nitko od vlasti nije htio izgovoriti naglas?
2. Kako obnova jedne klupe može stajati oko 20.000 eura i tko je ispostavio taj račun?
3. Zašto pumpa za vodu košta koliko i cijeli dječji park?
4. Koliko je točno glasova dobio svaki pobjednički projekt? Je li ijedan prošao s manje od deset glasova?
5. Koje su tvrtke bile izvođači i po kojem su kriteriju odabrane?
6. Koliko je projekata išlo kroz otvorenu javnu nabavu, a koliko kroz jednostavnu nabavu ispod praga?
7. Zašto podaci o cijenama i glasovima nisu bili u samoj prezentaciji, nego skriveni na platformi na koju se čovjek mora registrirati?
8. Tko je odobrio procjene cijena i potpisao realizaciju svakog projekta?
9. Ako je sve čisto i javno, zašto je tribina prekinuta umjesto da se na pitanja odgovori?
10. Hoće li Grad objaviti jednu jedinu tablicu: projekt, cijena, broj glasova, izvođač, vrsta nabave, ili će i dalje slati ljude na geoportal?

Za kraj, poštena ograda

Ništa od navedenog nije dokaz kaznenog djela i vrijedi presumpcija nevinosti za sve sudionike ovog programa. Moguće je da za svaku cijenu postoji uredan račun i za svaki glas uredan zapisnik. No demokracija počiva na tome da vlast na pitanje o javnom novcu odgovori brojkom, a ne uvredom i prekidom mikrofona. Građani Trnja tražili su najmanje što se može tražiti. Dok Grad ne objavi tablicu, sumnja koju je sam izazvao svojim ponašanjem ostaje potpuno legitimna. Ovaj tekst je i otvoreni poziv Gradu i Gradskoj četvrti Trnje na odgovor i pravo na ispravak.