50 m² u Sopotu. Živi u Pragu, radi za Vučića — Možemo! mu drži stan

Živi u Pragu. Radi u Srbiji. Blati Hrvatsku. A Možemo! mu u Zagrebu drži gradski stan od 50 kvadrata — u ulici Brune Bušića. Gordan Malić nije izmislio metaforu. Objavio je adresu i katalog. Ironija je toliko debela da bi je i sam Zafranović teško režirao bez budžeta Vučićeva režima.

Režimski umjetnik — samo ne ovdje, kažu

Lordan Zafranović karijeru je gradio na režimskim projektima socijalističke Jugoslavije, a danas je opet dobrodošao tamo gdje se Hrvatsku crta kao ustašku karikaturu. Film Zlatni rez 42 snimao je uz financijsku i logističku potporu režima Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Na promocijama u Srbiji i Crnoj Gori tvrdi da je Hrvatska '90-ih bila „ustašizirana“, da su mogući „novi Jasenovci“, a Titov režim zove „najvećim civilizacijskim postignućem naših naroda“. To nije umjetnička sloboda. To je politički angažman — samo ne na strani hrvatske države.

Stan u ulici čovjeka kojeg je ubio režim koji danas hrani

Malić piše: Grad Zagreb dao mu je na korištenje stan u ulici Brune Bušića u Sopotu, „ljubaznošću stranke Možemo i njene gradske uprave“. Andrijanić je sažeo bolnu ironiju: poslušnik režima koji je ubio Bušića dobiva stan u ulici koja nosi Bušićevo ime. „Samo u Hrvatskoj.“ U katalogu nekretnina Grada Zagreba Zafranovićevo ime stoji pod slobodno ugovorenom najamninom; ugovori se protežu barem do 2017. i 2021., a najam se godinama produžuje. Na upit Direktnog Grad do objave nije odgovorio. Šutnja je također odgovor.

Možemo! bira „zaslužne“ — po ideologiji, ne po adresi

Zagrebačka vlast voli govoriti o pravdi, stanovanju i „javnom dobru“. Javno dobro, očito, uključuje kvadrate za redatelja koji Hrvatsku smanjuje na ustaški plakat dok živi u Pragu i snima uz Beograd. Domoljubi koji traže legalizaciju ili mladi koji čekaju stan dobiju predavanje. Zafranović dobije ključ. Prioriteti Možemo! nisu misterij: ideološki saveznici prvi, birači drugi.

U tjednu kad Beograd pokapa Mladića uz vojne počasti, Zagreb i dalje grijе stan čovjeku koji Hrvatsku '90-ih tretira kao zločinački projekt. To nije kulturna politika. To je politička poruka.

Što bi „zeleni“ gradonačelnik morao objasniti

Ako je stan „zaslužnim umjetnicima“ pravilo, neka Grad objavi kriterije, popis i rokove. Ako je iznimka, neka objasni zašto baš onaj koji danas radi za Vučića i Dodika. Dok to ne učine, svaka priča o „pravednom Zagrebu“ ostaje plakat na tramvaju — a 50 m² u Sopotu dokaz da Možemo! i dalje dijeli gradsku imovinu po starom ključu: tko blati Hrvatsku, taj je „kulturan“.

Zaključak

Prag. Beograd. Sopot. Tri adrese, jedan obrazac. Možemo! ne mora voljeti Domovinski rat — ali ne mora ni plaćati stan onome tko ga relativizira uz Vučićev budžet. Bruno Bušić zaslužuje ulicu. Ne susjeda koji služi režimu koji ga je ubio.