Gotovo je. Samo još nije završeno.

Gotham na Savi

Kad u Zagrebu čujem da je nešto gotovo, više se ne veselim odmah. Prvo pitam: do kud?

To mi se čini pristojnim pitanjem. Pogotovo ako je riječ o cesti.

Sarajevska je otvorena. Dobro. Ljudi se mogu voziti obnovljenom prometnicom od rotora u Zapruđu do spoja prema budućem nadvožnjaku preko Ranžirnog kolodvora. Tko je čekao cestu, ima se čemu veseliti. Ali novi južni ulaz u Zagreb još se čeka, jer HAC-ov nadvožnjak nije završen. Tramvaj je pri otvaranju također ostao za poslije.

Dakle, možeš autom. Tramvajem još ne možeš. Prema autocesti onako kako je zamišljeno također još ne.

Svečanost, srećom, može proći bez svega toga.

U gradskoj objavi odmah na početku piše da je strateški projekt priveden kraju. Malo niže objašnjava se što još treba dovršiti. Sve je tamo, ništa ne treba otkrivati. Samo treba pročitati dalje od prve rečenice, a to je danas već ozbiljan oblik građanskog angažmana.

I da budem pošten, bolje je pustiti upotrebljivu cestu nego držati je zatvorenom dok druga institucija odradi svoj posao. Ne očekujem da netko postavi rampu na novi asfalt samo da bi cijeli projekt izgledao uredno u jednoj rečenici. Ali onda i recimo tako: ovaj dio radi, za ovaj dio odgovaramo mi, a za onaj još čekamo HAC.

Mogu živjeti s tim. Teže živim s velikim „gotovo”, iza kojeg dolazi nekoliko malih „samo još”.

Imamo mi za to iskustva i izvan gradske uprave. Nazoveš majstora, pitaš je li završio, kaže da jest. Dođeš doma, u kupaonici nema umivaonika.

„To ti je još samo montaža.”

Aha. Znači, gotovo je za njega. Za mene, koji bih oprao zube, postoji određena poteškoća.

Tako često izgleda i naš odnos s gradskim projektima. Netko je završio svoj dio postupka, netko je potpisao papir, netko je odobrio račun. Svima je nešto gotovo. Građanin još traži gdje može proći.

On pritom nema posebnu potrebu učiti tko je čiji investitor. Normalno je da Grad i HAC imaju različite poslove. Samo čovjek koji putuje vidi jednu cestu. Ne izlazi na pola puta iz auta da bi promijenio nadležnost.

Zato mi se čini da bi na svakom svečanom otvorenju, uz pozdravne govore, trebalo ostaviti pet minuta za nekoga tko će pitati sasvim obične stvari. Može li se ovuda do kraja? Kad kreće tramvaj? Hoće li opet biti zatvaranja? Tko javlja ako se rok promijeni?

Vjerojatno bi fotografije bile malo manje vedre, ali bismo barem znali kako se vratiti kući.

Ta riječ „gotovo” posebno je zanimljiva kad se iz asfalta preseli u novac.

Na Hipodromu postoje presude, priznanja i pokrenuti postupci za povrat. To je ozbiljna stvar i zaslužuje ozbiljan odnos. Ali meni ostaje jednostavno pitanje: koliko je novca vraćeno?

Ne koliko je zatraženo. Ne koliko vrijedi imovina koju je netko blokirao. Koliko je vraćeno i koliko još nedostaje?

Znam da sudovi i naplata imaju svoje postupke. Ne mislim da se sve može riješiti do petka. Upravo zato želim jasan račun. Kad javni novac izađe iz ustanove, dobro je da ga netko prati i na povratku. Inače se lako dogodi da mi slučaj proglasimo završenim, a novac ostane negdje u nastavku priče koji nitko više ne čita.

I nakon svega bih volio znati što je promijenjeno u provjeri računa. Jer smjena čovjeka nije isto što i popravak postupka. Novi ravnatelj može dobiti novi ured, novu vizitku i iste stare rupe kroz koje je novac otišao.

Tu mi ne treba velika izjava. Treba mi netko tko će objasniti tko sada provjerava je li posao stvarno obavljen prije nego što ga platimo.

Kod otpada je stvar barem odmah vidljiva. Kanta je puna ili nije.

Štrajk je završio, odvoz je ponovno krenuo, najavljena je nadoknada. Sve to ima svoje značenje. Ali ako je pred zgradom problem ostao, čovjeku treba datum dolaska. Neće mu pomoći što je njegov upit uspješno evidentiran.

„Vaša prijava je zaprimljena” jedna je od najugodnijih rečenica koju sustav zna napisati. U njoj sve štima. Tvoja poruka je stigla, netko je dobio broj predmeta, računalo je zadovoljno. Samo ti i dalje gledaš isto mjesto.

Ne tvrdim da je danas tako na svakoj adresi. Upravo je stvar u tome da se odgovori za pojedinu adresu. Ako je očišćeno, recite kad. Ako nije, recite kad će biti. To je dovoljno. Građani nisu toliko zahtjevni koliko se ponekad čini kad im se tjednima odgovara bez odgovora.

Sličnu strpljivost od nas traži i priča o Resniku. Lokacijska dozvola jest važan korak. Trebala je biti izdana da bi se moglo dalje. Ali mi smo se toliko naviknuli na svečano objavljivanje pojedinih papira da čovjek na trenutak pomisli kako je dozvola već preuzela prvu smjenu u postrojenju.

Jakuševec neće prestati primati otpad zato što smo riješili jednu administrativnu fazu. Između toga i novog sustava ima još posla. Gradnja, oprema, provjere, početak rada. Dovoljno da se riječ „gotovo” zasad malo odmori.

Ne tražim ni da se svaka dobra vijest pokvari. Ako je nešto napravljeno, napravljeno je. Ako ima mjesta u vrtićima, to je dobra vijest. Roditelju koji je dobio mjesto ne treba netko objašnjavati da bi morao biti nezadovoljan jer mu to narušava političku sliku grada.

Ali i tu slijedi život nakon objave. U kojem je kvartu mjesto? Za koju dob? Može li obitelj organizirati dolazak? Otvorena vrata vrtića vrijede puno, samo treba vidjeti mogu li ljudi kroz njih stvarno ući.

Meni je dosta rasprave u kojoj prije svake vijesti moraš odabrati ekipu. Ako priznaš da je cesta napravljena, odmah si nečiji. Ako pitaš za tramvaj koji još ne vozi, opet si nečiji, samo drugi. Kao da je grad veliki derbi pa je nepristojno primijetiti što se događa na terenu.

Ja bih se ipak zadržao na cesti.

I na računu. I na kanti. Na mjestu u vrtiću. Sve su to stvari koje postoje i kad se ugase kamere. Štoviše, tada tek počinje njihova prava upotreba.

Zato ne mislim da nam nedostaje još jedna velika poruka o tome kamo Zagreb ide. Za početak bih volio znati do kud se danas može doći.

Kad sljedeći put netko kaže da je gotovo, neka odmah kaže i što je ostalo. Bez uvrijeđenosti, bez objašnjavanja da građani ne razumiju složene projekte. Razumijemo mi i faze i rokove. Većina nas barem jednom je uređivala stan.

Samo znamo i kad majstor može pospremiti alat.

Do tada, gotovo. Čujemo se kad završite.