Prvi korak je zakon: komunistički propis iz 1978. još ubija, a Možemo! slavi kulturu smrti

Geslo ovogodišnjeg Hoda za život – „Prvi korak je zakon” – nije marketinški slogan. To je politička i moralna dijagnoza Hrvatske 2026.: još uvijek živimo pod zakonom iz 1978., donesenim u komunističkom, totalitarnom režimu, koji sustavno omogućuje usmrćivanje nerođenog djeteta. Dok Možemo! i njihovi medijski sateliti slave „izbor” i „slobodu”, a SDP šuti kao da reforma ne postoji, narod u Rijeci, Šibeniku i još 17 gradova jasno je rekao: život nije ideologija – život je suverenost naroda.

Pobačaj nije „zdravstvena usluga”. Koordinatori Hoda u Rijeci Ante Bekavac i Ivan Anđelić to su rekli bez uvijanja: usmrćivanje nerođenog djeteta najgori je oblik nasilja koje možemo vidjeti upravo zato što se događa na zakonit način. Zakon koji štiti nasilje nije civilizacijski napredak – to je komunistički ostatak koji Hrvatska, nakon Domovinskog rata i ulaska u Europsku uniju, još uvijek nije imala snage skinuti s knjiga.

Prvi korak je zakon – a zakon je još uvijek iz 1978.

Hrvatska je država koja se voli hvaliti „europskim vrijednostima”, a istodobno drži na snazi propis iz ere u kojoj je partijska nomenklatura odlučivala tko smije živjeti. Bekavac i Anđelić u Rijeci nisu molili za simpatije – tražili su apsolutnu zakonsku, društvenu i svaku drugu zaštitu života od začeća. To je točka na kojoj se lomi maska suvremene ljevice: Možemo! kulturu smrti predstavlja kao emancipaciju, a svaki pokušaj zaštite majke i djeteta proglašava „napadom na žene”.

Istina je obrnuta. Žene koje su progovorile na Hodovima svjedoče da je pobačaj često rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja i pritiska – ne „osnaživanja”. Laž da pobačaj emancipira ženu godinama se prodaje kao dogma, a cijenu plaćaju majke i djeca. Pravedan zakon nije kazna ženama: pravedan zakon je poruka da država stoji uz majku i dijete, a ne uz industriju smrti i ideološke lobije.

SDP-ova šutnja o reformi zakona iz 1978. nije slučajna. To je politički kalkul: ne dirati tabu, ne iritirati urbanu ljevicu, ne uznemiravati donatore „građanskih” fondova. Dok se Hrvatska demografski topi, SDP i Možemo! radije govore o kvotama, rodnim ideologijama i uvozu jeftine radne snage nego o tome zašto Hrvatica koja želi dijete ostaje sama pred sustavom koji joj nudi pobačaj brže nego potporu.

Svjedočanstva koja razbijaju ideološku maglu

Maja Šimičić Roksandić u Rijeci nije držala predavanje – svjedočila je. Sa suprugom je prošla put udomiteljstva i posvojenja dječaka i djevojčice. Poruka je kristalno jasna: biološka majka koja je, unatoč teškim okolnostima, darovala život, omogućila je djetetu priliku, a posvojiteljskoj obitelji radost. To je kultura života u praksi – ne hashtag, nego hrabrost. U zemlji koja se prazni, posvajanje i udomiteljstvo nisu „alternativni lifestyle”, nego domoljubni čin.

U Šibeniku je Božana Tokalić ispričala priču o malenom Loretu. Nakon teške prenatalne dijagnoze liječnici su predlagali pobačaj u Sloveniji. Ona i suprug odabrali su život. Loreto je živio samo tri minute nakon poroda – i ostavio neizbrisiv trag. Roditelji imaju mir jer znaju da su sve učinili za svoje dijete. To je odgovor na hladnu birokratsku logiku „nespojivo sa životom”: vrijednost ljudskog života ne mjeri se trajanjem u minutama, nego dostojanstvom.

Obitelj Cvitan, roditelji Martina Jone, rekla je „da” njegovu životu unatoč strahu i neizvjesnosti. Ono što se činilo teretom postalo je izvor ljubavi, rasta i milosti. Maja Šubić, koordinatorica Hoda u Šibeniku, poručila je bez uljepšavanja: pobačaj nikada nije rješenje – rješenje je ljubav i prihvaćanje života. To nisu „ekstremisti”; to su Hrvati koji odbijaju da im Možemo! diktira što je moderna Hrvatska.

Rita: potpora majkama umjesto kulture smrti

Udruga U ime obitelji pokrenula je mrežu potpore Rita upravo zato što su žene s iskustvom spontanog pobačaja i teških prenatalnih dijagnoza gotovo nevidljive. Dok ljevica viče o „pravima”, Rita nudi emocionalnu, psihološku i praktičnu potporu. To je razlika između kulture života i kulture smrti: jedna gradi mreže pomoći, druga lobira za zakon koji čini smrt „uslugom”.

Možemo! voli govoriti o „skrbi” i „solidarnosti”, ali njihova solidarnost prestaje na vratima utrobe. SDP pak godinama izbjegava jasan stav o modernom zakonu koji bi štitio život od začeća – jer im je važniji urbani elektorat nego hrvatska demografija. Narodni Reporteri kažu jasno: tko šuti pred komunističkim zakonom iz 1978., suučesnik je u statusu quo koji ubija budućnost naroda.

Kultura života jest demografska suverenost

Bez djece nema naroda. Bez naroda nema suverenosti. Migracijski lobiji i lijevi političari već nude „rješenje”: uvesti strance, preoblikovati školstvo, relativizirati identitet, a Hrvaticama reći da je majčinstvo opterećenje. Hod za život odgovara obrnuto: zaštiti majku i dijete, reformirati zakon, izgraditi potporu – i time obraniti Hrvatsku iznutra.

„Prvi korak je zakon” znači da molitva i hod nisu dovoljni ako Sabor ostaje zarobljenikom ideologije smrti. Hrvatska treba moderan, pravedan zakon koji apsolutno štiti život od začeća – ne kao uvoznu ideološku kopiju, nego kao izraz hrvatskog shvaćanja dostojanstva. Dok Možemo! prodaje kulturu smrti kao napredak, a SDP šuti, Hrvati u 19 gradova pokazuju da narod još uvijek zna što je pravo, a što je laž.

Narodni Reporteri stoje uz majke, uz obitelji Šimičić Roksandić, Tokalić, Cvitan, uz koordinatore Bekavca, Anđelića i Maju Šubić, uz mrežu Rita – i protiv svake politike koja Hrvatsku želi držati u komunističkom zakonskom mraku iz 1978. Život je dar. Prvi korak je zakon. Sljedeći koraci su hrabrost, potpora i suverena Hrvatska koja ne ubija svoju budućnost.