BELAN I PAVIČIĆ PROTIV THOMPSONA: Zagreb-salon pita jesu li „bolji“ od Like i Vukovara

Jutarnji list opet je otvorio salon. Pavica Knezović Belan u kolumni od 5. rujna 2026. piše da ju je koncert Wilca u Šibeniku „učinio boljim ljudima“ – i odmah postavlja pitanje kao nož: „Može li to reći ekipa koja ide s Thompsona?“. To nije glazbena kritika. To je klasna i ideološka podjela Hrvata na „prosvijećene“ i „primitivne“, na one koji su „bolji“ jer su platili kartu za američki indie i one koji punе Hipodrom, Šibenik i Vukovar uz Marka Perkovića Thompsona.

U istoj zagrebačkoj mreži Jurica Pavičić godinama gradi sliku Thompsona kao politički najutjecajnijeg umjetnika u Hrvatskoj – de facto kulturnog lidera konzervativne većine – i upozorava da taj utjecaj može biti „grozan“. Nakon Hipodroma pisao je o zgroženim Zagrepčanima, o „nema više pretvaranja“, o konzervativnom zaleđu Dalmacije kao prostoru iz kojeg dolazi publika koju treba moralno disciplinirati. Belan i Pavičić nisu slučajni glasovi: to je isti salon koji Thompsonovu Hrvatsku tretira kao problem koji treba „riješiti“ predavanjem.

Wilco dobar, Thompson loš: stari trik elite

Belanova formula je transparentna. Ljeto 2026. opisuje kroz koncerte Mobyja, Nicka Cavea, Lorde u Puli i Wilca u Šibeniku – pa „da ne spominjem“ desetke tisuća koji su išli na Thompsona u Šibenik ili Vukovar. Spominje ih upravo da bi ih spustila. Infinite Show, tvrtka iza Thompsonovih spektakala, na vrhu je liste uspješnih u umjetnosti; to Belanu nije dokaz narodne kulture, nego povod za ironiju o „nacionalističkom Grateful Deadu“.

Narodni Reporteri odgovaraju bez lažne neutralnosti: Thompsonova Hrvatska je većinska kultura pod napadom. Pola milijuna na Hipodromu, stotine tisuća u Vukovaru, Lika u pjesmama i u srcu – to nije sekta. To je narod koji pamti 1991., branitelje, vjeru i dom. Wilco može biti odličan bend; to ne daje nikome pravo da Thompsonovu publiku proglašava moralno inferiornom. Tko pita „jesu li oni bolji ljudi?“, već je odgovorio da nisu – i time je otkrio elitizam.

Pavičićev „lider“ konzervativne Hrvatske

Pavičić Thompsona ne tretira kao pjevača, nego kao političku silu. Kaže da nisu Rundek ni Let 3 najutjecajniji – nego Thompson. U tome se slažemo s činjenicom, ne s panikom. Da, Thompson okuplja. Da, njegove pjesme nose identitet. Ne, to nije „destrukcija“: to je otpor kulturi srama koju nameću isti krugovi koji bi Hrvatsku sveli na provinciju EU-a bez pamćenja.

Nakon Hipodroma Pavičić je opisivao konzervativnu Dalmaciju, „njih“ s tetovažama i mobitelima s Thompsonom, Zagrepčane u šoku. Belan je ranije Thompsonov spektakl vezala uz „klerofašistički Woodstock“ – formulaciju koju je sama pripisala „lucidnoj dijagnozi“ kolege Pavičića. Lanac je jasan: salon dijagnosticira narod kao patologiju.

Isti krugovi koji u Beogradu mekšaju Mladića moraliziraju o hrvatskim pjesmama

Dok Jutarnji i srodni saloni drže predavanja o „fašizmu“ u hrvatskim stihovima, u Beogradu se održavaju komemoracije ratnom zločincu Ratku Mladiću uz državne dužnosnike. Hrvatska publika to vidi. Zato je dvostruki standard nepodnošljiv: mekšati kult zločinca preko Drine, a u Zagrebu vrištati zbog Čavoglave. Narodni Reporteri to zovu imenom – licemjerje.

Lika i Vukovar ne trebaju lekcije Jutarnjeg. Lika zna što znači biti odlagalište i biti Thompsonova Lika u isto vrijeme. Vukovar zna što znači 1991. i što znači humanitarni koncert s desecima tisuća. Tamo se ne dolazi da bi se postalo „bolji čovjek“ po mjeri šibenskog indie-vikenda; dolazi se da se ostane Hrvat.

Kulturni rat: tko smije voljeti Domovinu naglas

Ovo nije spor o ukusu. Spor je o vlasti nad značenjem. Smije li većina pjevati svoje pjesme bez dozvole Možemo!, SDP-a i jutarnjih kolumnistica? Smije li konzervativna Hrvatska imati svoje zvijezde, svoje trgove, svoje milijune streaminga – ili mora šutjeti dok je salon proglašava opasnom?

Belan pita može li Thompsonova ekipa reći da ih je koncert učinio boljima. Mi vraćamo pitanje: može li salon reći da je narod učinio boljom Hrvatsku – onu koja je obranjena, napučena djecom koja znaju „Lijepa li si“, a ne samo playlistu za Tvrđavu sv. Mihovila? Narodni Reporteri stoje uz Thompsona i uz publiku. Ne zbog mode. Zbog većine koja neće biti svedena na karikaturu.

Završna poruka je jednostavna. Wilco neće spasiti Hrvatsku. Ni Cave. Ni Lorde. Spasit će je narod koji ne traži dopuštenje da bude svoj – u Lici, u Vukovaru, na Hipodromu. Salon može i dalje mjeriti „bolje ljude“. Mi mjerimo tko ostaje uz Domovinu kad kamera ugasi filter.

Izvori: Jutarnji – Pavica Knezović Belan, „Koncert Wilca učinio nas je boljim ljudima…“ (5.9.2026.); Jutarnji – Jurica Pavičić o Hipodromu i Thompsonu; Telegram/Radio Sarajevo – Pavičić o Thompsonu kao politički najutjecajnijem umjetniku.