ILAČA: PRONAĐENI POSMRTNI OSTACI IZ DOMOVINSKOG RATA. HRVATSKA JOŠ TRAŽI 1725 NESTALIH

Na području Ilače u Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađeni su posmrtni ostaci najmanje dvije osobe. Preliminarni nalazi Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja kažu da potječu iz Domovinskog rata. To nije arheologija. To je nastavak rata koji još nije završio za obitelji koje čekaju ime na grobu.

Ministarstvo hrvatskih branitelja izvijestilo je u utorak o nalazu. Nakon ekshumacije ostaci idu u Nacionalnu memorijalnu bolnicu Dr. Juraj Njavro u Vukovaru. Zatim na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. Cilj je jasan: DNA analiza i identifikacija. Dok to ne završi, ostaju brojevi. Brojevi nisu dovoljni. Treba ime, prezime i istina.

1725 nestalih. 446 samo u Vukovarsko-srijemskoj

Hrvatska još traga za 1725 nestalih i smrtno stradalih osoba iz Domovinskog rata za koje nije poznato mjesto ukopa. Od toga 446 na području Vukovarsko-srijemske županije. Ilača nije izolirani incident. Ilača je još jedna točka na karti na kojoj država mora kopati dok ne nađe svakoga.

Ministarstvo navodi da sustavno istražuje sva prikupljena saznanja i indicije. Terenska istraživanja traju gdje postoje saznanja da bi se mogli nalaziti posmrtni ostaci. To je spor posao. Mora biti temeljit. Mora biti jasan. Ne smije ovisiti o dnevnoj politici ni o tome tko kome šalje poruke iz Beograda.

Svaki novi nalaz potvrđuje isto: agresija nije završila s danom mirne reintegracije. Završava kad obitelj dobije tijelo i ime. Dok toga nema, država duguje posao, a ne floskule o pomirenju.

Ilača i Srijem nisu fusnota

Vukovarsko-srijemska županija nosi najteži teret nestalih. Tko danas u Hrvatskoj govori o pomirenju bez imena nestalih, govori u prazno. Tko u regiji veliča zločince, a šuti o hrvatskim žrtvama, pokazuje što mu je prioritet. Pronalazak ostataka u Ilači podsjeća da rat nije završio dok obitelj ne zna gdje je sin, otac ili majka.

Ekshumacija nije ceremonija. To je dokazni i moralni čin. Država koja se branila 1991. mora i 2026. završiti posao prema svojim mrtvima. Bez toga nema zatvaranja kruga. Bez toga ostaje otvorena rana koju drugi rado koriste za svoje priče.

Srijem je prostor gdje se pamćenje mjeri metrom iskopane zemlje. Ilača ulazi u taj niz. Nije bitno koliko medija stavi natpis u bočnu kolonu. Bitno je hoće li postupak ići do kraja i hoće li obitelj dobiti odgovor.

Što slijedi nakon DNA

Postupak je poznat: pregled u Vukovaru, obrada u Zagrebu, usporedba s bazom nestalih, obavijest obitelji. Svaki korak mora biti precizan. Svaka greška košta ljudsku nadu. Ministarstvo kaže da radi kontinuirano. Javnost ima pravo tražiti tempo i rezultate, ne samo priopćenja.

Brojka 1725 nije statistika za godišnje izvješće. To su ljudi. Dok ih je toliko, Hrvatska ima obvezu prema njima ispred svih protokola. Ilača je dokaz da se još nalazi. Znači da treba nastaviti. Znači da treba financirati terenske ekipe, čuvati dokaze i držati pritisak na one koji skrivaju lokacije.

Identifikacija DNA metodom nije luksuz. To je standard. Bez nje ostaje sumnja. Sa njom dolazi ime. Ime je sve što obitelj traži nakon desetljeća čekanja.

Poruka regiji i Zagrebu

Dok se u susjedstvu dijele počasti osuđenim zločincima, Hrvatska kopa i identificira. To je razlika. Jedna strana gradi mit. Druga traži kost i ime. Narodni Reporteri stoje uz obitelji nestalih i uz institucije koje rade taj posao bez medijskog cirkusa.

Ilača je danas mali natpis u vijestima. Sutra može biti ime na spomeniku. Do tada: DNA, identifikacija, dostojanstvo. I bez zaborava. Tko zaboravi nestale, otvara vrata onima koji žele prepraviti 1991. Hrvatska to ne smije dopustiti. Ni u Ilači. Ni nigdje.

Uprava za zatočene i nestale ne radi u vakuumu. Radi u zemlji u kojoj dio javnosti želi brzo okrenuti stranicu, a dio susjedstva želi prepisati stranicu. Zato svaki nalaz u Ilači mora biti javno jasan: što je pronađeno, što slijedi, kada obitelj može očekivati odgovor. Transparentnost nije slabost. Transparentnost štiti istinu.

Branitelji i obitelji nestalih godinama upozoravaju da bez pritiska nema tempa. Tempo nije hajka. Tempo je dostojanstvo. Hrvatska koja pamti Vukovar mora pamtiti i Ilaču. Jedna županija, isti rat, ista obveza.