SVJEDOČANSTVO IZ VITEZA: Obitelj mu bila na sigurnom u Hrvatskoj, a on došao ratovati protiv Hrvata
Na 33. obljetnicu bitke za Viteza ratni zapis donosi priču o zarobljeniku iz Prijedora koji je molio zbog sina Amara — smještenog s majkom na hrvatskoj obali.
Na današnji dan prije 33 godine, 18. rujna 1993., u viteškom naselju Bobaši vodila se teška bitka između snaga HVO-a i Armije Republike BiH. Jedno ratno svjedočanstvo, objavljeno uz fotografiju žene u nikabu i dječaka na hrvatskoj obali, ponovno otvara bolno pitanje: kako je Hrvatska istodobno zbrinjavala stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine dok su se u Središnjoj Bosni vodile borbe protiv hrvatskih postrojbi i stanovništva?
Točno u ovim trenucima prije 33. godine u Viteškom naselju Bobaši odvijala se krvava bitka protiv islamističkih hordi čiji je jedini cilj bio zatrti hrvatsko ime u Središnjoj Bosni.
Sigurno se pitate kakve veze ima fotografija na kojoj se vide žena u nikabu i dječak na morskoj obali s napadom na Bobaše? Ima, i to itekako.
Počnimo lagano.
Toga dana u pomoć je stigao i Fikret Čuskić sa svojim vodom "Crni Kojoti" — 17. krajiške brigade kako bi pomogao "uzeti tvornicu Vitezit". Koordinator akcije bio je Neso Hurem, zapovjednik 2. bataljuna 325. brdske brigade.
Bio je "mudar", nema se što reći – prvo je slao mudžahedine kroz minska polja da se probijaju do hrvatskih linija, jer zašto bi slao svoje borce kad su ti sveti ratnici svakako došli postići šehadet. Odmah za njima išli su i Krajišnici – logično, znao je Neso posao, bolje poslati nekoga iz Ključa, Prijedora ili Sanskog Mosta nego iz Kruščice.
Tijekom te teške bitke uspjeli smo zarobiti jednog krajišnika iz Prijedora. Na informativnom razgovoru doslovno nas je preklinjao da mu sačuvamo život jer kod kuće ima malog Amara. Kada smo ga upitali gdje mu je mali Amar, odgovorio je bez oklijevanja: "Eno ga s majkom na moru u Hrvatskoj..."
I tako je Amarov tata došao iz daleke Krajine boriti se protiv naroda kod kojega su mu vlastita žena i dijete bili udomljeni, na sigurnom, koristeći sve blagodati koje im je pružila Hrvatska država. I nisu bili jedini – uz njih je stajalo još pola milijuna izbjeglica koje je Hrvatska u najtežim trenucima primila, udomila i liječila, dok su njihovi očevi i muževi jurišali na te iste hrvate u Središnjoj Bosni.
Njegova supruga i dijete bili su na sigurnom u Hrvatskoj, dok je on stotinama kilometara dalje sudjelovao u borbi protiv Hrvata u Središnjoj Bosni.
Riječ je o snažnoj ratnoj ironiji i moralnoj kontradikciji: jedna je država skrbila o njegovoj obitelji, dok je on ratovao protiv pripadnika istoga naroda u susjednoj državi.
Hrvatska je prihvatila golemi izbjeglički val
Tijekom rata Hrvatska je, iako sama napadnuta i opterećena vlastitim prognanicima, prihvatila stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Osiguran im je smještaj, zdravstvena zaštita, školovanje djece i sigurnost daleko od bojišta.
Među njima su bili Hrvati, Bošnjaci i pripadnici drugih zajednica. Mnogi su u Hrvatskoj proveli mjesece ili godine, a dio se nakon završetka sukoba vratio svojim domovima ili nastavio život u drugim državama.
Zbog toga priča iz Bobaša, upravo kroz osobnu sudbinu jedne obitelji, otvara neugodno pitanje o kojemu se nakon rata rijetko govorilo: koliko je obitelji bilo zaštićeno u Hrvatskoj dok su njihovi vojno sposobni članovi sudjelovali u sukobu s HVO-om?
Na to pitanje nije moguće pošteno odgovoriti paušalnim brojkama ili kolektivnim optužbama. Potrebni su arhivi, evidencije postrojbi i dokumenti. Ali svjedočanstvo pokazuje zašto je pitanje ostalo duboko urezano u pamćenje hrvatskih branitelja Središnje Bosne.
Bobaši se ne smiju svesti na fusnotu
Rat u Središnjoj Bosni bio je složen, krvav i obilježen zločinima nad civilima. Sudski utvrđene činjenice obvezuju na preciznost i na jednako poštovanje svake nevine žrtve. Upravo zato ni hrvatske žrtve Bobaša, Viteza i okolnih mjesta ne smiju nestati iz javnog pamćenja.
Sjećanje na Bobaše nije poziv na mržnju prema današnjim susjedima. Ono je zahtjev da se ne prešućuju iskustva ljudi koji su branili svoje kuće, da se ratna svjedočanstva sačuvaju i provjere te da se ne zaboravi pomoć koju je Hrvatska pružala izbjeglicama u trenutku vlastite borbe za opstanak.
Fotografija žene i djeteta na obali tako postaje simbol dviju stvarnosti iz iste ratne godine: sigurnosti koju je Hrvatska pružala izbjeglicama i bojišta na kojem su Hrvati Središnje Bosne branili svoje domove.
Izvornu Facebook objavu i fotografiju pogledajte ovdje.
Izvori za povijesni kontekst: javno dostupni zapisi o događajima u Bobašima 18. rujna 1993. i sudski dokumentirane činjenice o ratnim zatočenjima na području Viteza. Osobno svjedočanstvo preneseno je iz povezane Facebook objave.
Izvor: www.facebook.com
