Otrić 1941. – sporazum talijanskih fašista, srpskih ustanika i budućih partizanskih i četničkih zapovjednika

Na današnji dan, 11. kolovoza 1941., u Otriću na cesti Gračac–Knin održani su pregovori između predstavnika talijanskih fašista, četnika i partizana. Postignut je dogovor kojim su ustanici prihvatili obustavu neprijateljstava prema Talijanima.

U ustaničkoj delegaciji nalazili su se Stevo Rađenović, Boško Rašeta, Miloš Torbica, Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić.

Među njima je bio Đoko Jovanić, član Komunističke partije i budući partizanski general te narodni heroj Jugoslavije. U pregovorima su sudjelovali i ljudi koji će pripasti partizanskom pokretu, poput Dušana Mileusnića i Boška Rašete.

Četničku struju predstavljali su ljudi poput Steve Rađenovića i Miloša Torbice. U isto vrijeme na kninskom području s Talijanima je pregovarao i Momčilo Đujić, pravoslavni svećenik koji će poslije postati četnički vojvoda i zapovjednik Dinarske četničke divizije. Đujić je 13. kolovoza u Pađenima s drugim srpskim nacionalistima prihvatio suradnju s Talijanima.

Zajednički interes protiv NDH

Srpski ustanički pokret tijekom ljeta 1941. još nije bio jasno podijeljen na partizane i četnike. U njegovim su strukturama zajedno djelovali komunisti, srpski nacionalisti, bivši jugoslavenski časnici i lokalni naoružani ustanici.

Povezivao ih je zajednički protivnik — Nezavisna Država Hrvatska.

U toj su fazi ustanici nastojali izbjeći otvoreni sukob s talijanskom vojskom. Talijanima je takav odnos odgovarao jer su preko srpskih ustanika širili svoj utjecaj izvan područja koja su već izravno nadzirali te dodatno slabili vlast NDH.

Otrić zato nije bio izoliran slučaj. Pregovori i sporazumi nastavljeni su tijekom kolovoza i rujna 1941. u Otriću, Golubiću i Pađenima.

Podjela je nastupila poslije

Jasno razdvajanje četničkog i partizanskog pokreta nastupilo je tek krajem 1941. i tijekom 1942. godine. Dio ustanika prešao je pod čvršću kontrolu Komunističke partije i prihvatio borbu protiv okupacijskih snaga. Drugi dio otvoreno se svrstao uz četničke zapovjednike i nastavio suradnju s Talijanima, a poslije i s drugim silama Osovine.

Činjenica ipak ostaje: za istim su se pregovaračkim stolom našli talijanski fašisti, srpski nacionalisti i komunistički kadrovi koji će poslije biti predstavljani kao vodeći partizani. U tom trenutku imali su zajednički interes — mir s talijanskim okupatorom i nastavak borbe protiv NDH.

To je dio povijesti koji ruši uredno složene poslijeratne podjele na „antifašiste“ i njihove protivnike. Stvarni odnosi 1941. bili su mnogo prljaviji, promjenjiviji i vođeni neposrednim interesom.