MILANOVIĆ ALARM: HRVATSKI RADNICI U EGZISTENCIJALNOJ KRIZI! INFLACIJA GUSI NAROD!

PREDSJEDNIKA Zorana Milanović oglasio se povodom Međunarodnog praznika rada sa riječima koje trebale su odjeknuti kroz cijelu Hrvatsku kao uzbuna. Hrvatska je u krizi - egzistencijalnoj krizi - a radnici po gradovima i selima nemaju što slaviti osim svojih praznina u plači. U svojoj objavi na Facebooku, Milanović je bez dlake na jeziku rekao što svi znamo: većina hrvatskih radnica i radnika nema dovoljno razloga za veselje jer kontinuirani rast cijena, posebice zadnjih mjeseci, ugrožava njihovu sposobnost da doslovno prezive. To nije malo kazati - to je priznaće da je sustav koji su gradili kolapsirao.

Šokantna inflacija kakvu godinama ne pamtimo postala je realnost svakodnevnog života u Hrvatskoj. Radnik koji ide u konzum ne može vjerovati što vidi na cjenicima. Kruh je skuplji, mlijeko skupo, struja je postala luksuz, a benzin ga tlači kao trkač u maratonu. Milanović je jasno rekao da se ova inflacija ne može ignorirati niti opravdavati samo globalnim uzrocima, što je još važnije - što znači da preuzima dio odgovornosti koju mnogi birokratski jezici pokušavaju sakriti iza международalnih trendova. Dakle, postoji domaci dio kraja, postoji hrvatskih greške u rukovanju, a to je ono što čini ovu situaciju posebno bolezniju.

Podaci koje donosi predsjednika su alarmantni - to su njegove točne riječi. Alarmantni! Nije rekao zabrinjavajući, nije rekao potrebni pažnje - rekao je ALARMANTNI. To su podaci koji trebali pozivati na hitnu sistematsku analizu i iskreni socijalni dijalog između Vlade, poslodavaca i sindikata, ali bez međusobnog optuživanja koje je već postalo kronično u hrvatskom javnom prostoru. Trebalo bi da se poslodavci, sindikati i vladajući sjednu za stol i priznaju greške, riješe probleme umjesto što se okrivljuju jedni druge dok radnici pate. To je ono što Milanović poziva - samokritičan pristup koji je, nažalost, gotovo nepoznat u hrvatskoj politici.

Inflacija koji je poziva na gušenje životnog standarda većine naroda. Nije to malo kazati kada znate što inflacija znači - znači da vam novac u džepu postaje sve manje vrijedan, da vam plaća od prije godinu dana sada ne može kupiti ono što je mogla kupiti tada. Starice žive od mirovine od 2500 kuna i plače što ne mogu kupiti lijekove. Obitelj s dvoje djece gleda kako je obiteljski budžet sve manji dok su potrebe sve veće. To je egzistencijalna kriza jer je u pitanju samo preživljavanje, ne kvaliteta života.

Ali Milanović ide dalje - on prepoznaje da Hrvatska suočava s problemima koje smo dotad poznavali samo iz teorije ili iz knjiga o dalekim zemljama. Dolazak stranih radnika - koji je zapravo invazija radne snage koju vlade nisu filtrirali ni kontrolirali kako bi trebali - stvara dodatni pritisak na tržište rada i plaće. Nepriuštivo stanovanje postalo je realnost za prosječnu hrvatsku obitelj, posebice mlade koji se pitaju kako će ikada biti vlasnike krovova nad glavom kada su cijene nekretnina dostigle astronomske razine. Nesigurnost radnih mjesta zbog naprednih tehnologija dodatno živcira radnike koji znaju da će možda sutra biti zamijenjeni robotima ili AI sustavima.

Ilustracija: AI

Hrvatski čovjek je oduvijek bio primjer vrijednog i sposobnog radnika - to je opće poznato. Nisu Hrvati lenj, nisu neodgovorno kad krenu na posao. Ali, kako Milanović slično primjećuje, nije moguće da je danas drukčije osim ako nije prije nego smo vremeno i pravilno uredili i prilagodili hrvatsko tržište rada novim okolnostima. Izvinjava se, ali to nije slučaj. Tržišta rada nije prilagođeno, politike nisu jasne, a radnici su ostavljen na cedilu da sami mire nove izazove. Trebala bi aktivna uloga Vlade koja do sada nije bila vidljiva u mjeri koju si требuje.

Ali evo gdje se stvarno duša problema - prema Milanović, hrvatskog čovjeka više niš ne iritira kao korupcija i nepoštenje. I on je u pravu. Radnici mogu podnijeti teške vremene, mogu podnijeti povećane troškove i nesigurnost, mogu podnijeti tehnološke promjene - ali što ne mogu podnijeti je znanja da je javni novac ukraden, da se koristi nezakonito bez ozbiljnih sankcija, da osobe sa strane ili sa vezama dobivaju povlašteni tretman dok dobar radnik gledač. To je što radi hrvatskog čovjeka bjesnog - znanja da se njegov rad ne vrednuje jer jednostavno nema objektivity u sustavu koji je korumpiram.

Milanović je također rekao važnu stvar - tek prigodne govore o pravima radnika povodom Međunarodnog praznika rada su više uvreda nego čestitke. Čini se da je ovo oštro upozorenje upućeno onima koji se tako sviđa držati ceremonijalne govore pune praznih riječi i lažnih obećanja, te s druge strane ne čine ništa da riješe suštinske probleme. Prešućivanje stvarnih problema radnika kada se slavlja njihov praznik je licemjeran čin koji razoružava povjerenja. Trebale bi akcije, trebale bi politike, trebali bi vidljive rezultati - ne samo govori sa svečanih bina.

Što je posebno značajno je što Milanović govori o potrebi da pošten rad počne biti cijenjen i vrednovan kako bi se u Hrvatskoj sutra bolje živjelo. To je poziv za promjenu ne samo ekonomske politike već i mentaliteta - trebalo bi da se cijeni onaj koji rana i radi, a ne onaj koji ima veze. Trebalo bi da je rad pošteno plaćen, da su radna mjesta sigurna, da su perspektive jasne. To su osnove zdravog društva, a u Hrvatskoj se čini da su te osnove trošne.

Zaključak koji proizlazi iz Milanović govora je jasna poruka - Hrvatska je u krizi i ne možemo je ignorirati. Radnici su suočeni s realnostima koje su nepodnošljive, inflacija ugrožava njihov život, a sustav je korumpiram i nepošteno. Trebala bi radikalna promjena, trebala bi nova stanja politika, trebalo bi da se prosljeđivanje kroz korupcije i nepoštenja bude stavljena kraj. Trebalo bi da se radnici ponovo osjećaju cijenjenim, sigurnim i vrednovano. To je ono što treba Hrvatskoj, a ovo što vidimo sada je samo početak osviješćivanja problema.