Danas na Topčideru: Srbija pokapa Mladića uz vojne počasti. Škabrnja čeka pravdu

Danas, 7. rujna 2026., Beograd zatvara krug. Ratko Mladić, pravomoćno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, sahranjen je na Topčiderskom groblju. Kovčeg je od jutra bio izložen u crkvi Svetog Luke, komemoracija je održana u Domu Vojske, povorka je krenula prema grobu. To nije privatni ispraćaj. To je politička poruka.

Državni ritual, ne obiteljski oproštaj

Sin Darko Mladić unaprijed je pozvao „prijatelje i poštovatelje“ da dođu „u što većem broju“. Kovčeg od 7 do 12 sati. Povorka. Sahrana oko 13:30–14:00. Komemoracija u Domu Vojske nije slučajni detalj: vojska, institucije, protokol. Kada država svoje simbole stavi u službu ispraćaja haškog zločinca, ona ne odaje počast mrtvome — ona legitimira nasljeđe.

Posmrtni ostaci dovezeni su iz Haga vladinim zrakoplovom. Vojnici Vojske Srbije nosili su lijes. Zastava. To nije „neutralna logistika“. To je scenski jezik režima koji godinama hrani kult „generala“ dok žrtve u Hrvatskoj i BiH još broje kosture.

Škabrnja nije stavka u bilanci

Prije nego što je postao zapovjednik Vojske Republike Srpske, Mladić je ratnu karijeru gradio na hrvatskom tlu kao zapovjednik snaga JNA. Škabrnja, Vukovarski krug, razrušena mjesta, protjerani civili — Hrvatska ima poseban razlog reagirati. Ipak, on nikada nije odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj pred sudom koji bi imao ime i prezime žrtava na stolju.

Dok se u Beogradu diže počasna atmosfera, u Hrvatskoj se još uvijek vodi bitka za elementarnu simetriju sjećanja. Tko slavi Mladića, ne „brani Srbe“. On ponižava žrtve i šalje signal da je genocidna politika i dalje politički kapital.

Marakana je već rekla sve

Nije ovo izolirani ritual. Na derbiju su Delije i Grobari već pokazali što znači „minuta šutnje“ za ratnog zločinca. Državni pokop na Topčideru samo je formalizacija onoga što tribine i tabloidi godinama vježbaju: zločinca pretvoriti u ikonu, a ikonu u oružje protiv susjeda.

Isti medijski prostor koji u Hrvatskoj traži „debelu crtu“ prema Domovinskom ratu u Srbiji otvara crvenu stazu za Mladića. Dvostruki moral nije greška — to je metoda.

Thompson pod lupu, Mladić pod zastavu

U Hrvatskoj Inspektorat može ekspresno ići od 622. na 1. mjesto kad je u pitanju Marko Perković Thompson i montažna nadstrešnica. U Srbiji se ratni zločinac ispraća uz vojne počasti. Ta usporedba nije „provokacija“. To je dijagnoza. Tko goni narodnog pjevača brže nego što Beograd osuđuje genocidca, mora odgovoriti što mu je prioritet: pravda ili politički ukus.

Što Hrvatska mora reći — jasno

Diplomatska nota od pet pažljivih rečenica nije dovoljna. Hrvatska mora imenovati stvar: pokop Mladića uz državne i vojne simbole nije unutarnja stvar Srbije. To je prijetnja miru sjećanja i uvreda žrtvama Domovinskog rata. Suverenistička Hrvatska ne moli za „dijalog“ s kultom zločina. Traži granicu preko koje se ne prelazi.

Narodni Reporteri će pratiti tko je šutio, tko je „uravnotežio“ i tko je imao hrabrosti reći da je Topčider danas bio pozornica, a ne groblje.