Državljanstvo nije narodnost: papiri ne brišu tisućljetni narod

Na X-u opet eksplodira pitanje koje zagrebački saloni žele zabraniti: čini li putovnica Hrvata? Liberalni odgovor glasi da da — i da je sve drugo „ekstrem“. Povijesni i narodni odgovor glasi: državljanstvo je pravni status. Narodnost je pripadnost zajednici krvi, jezika, sjećanja i kulture. Miješati ih namjerno znači ukinuti smisao nacionalne države.

Nacionalna država nije hotel

Hrvatska je nastala kao država hrvatskog naroda. To nije uvreda drugima. To je ustavna i povijesna činjenica. Francuzi, Japanci, Izraelci — svi razumiju razliku između papira i naroda, osim kad Zapad propovijeda Hrvatima da moraju biti „otvoreniji“ od onih koji propovijedaju.

Tko ulazi, uči jezik, poštuje zakone i ne traži da domaćin izbriše sebe — to je integracija. Tko traži da se Hrvatska prilagodi njemu, a ne obrnuto — to je zamjena.

Švedska lekcija, hrvatski izgovor

Dok Švedska broji 35%+ stanovništva stranog porijekla i žanje posljedice „otvorenosti“, hrvatski progresivci i dalje prodaju istu formulu: više pridošlica, manje pitanja, zabrana debata. Portsmouth i Dover nisu „fobija“. To je narod koji je vidio što se dogodi kad elite izgube kontrolu granice.

Pravo na kontinuum

Narod ima pravo htjeti ostati svoj. To uključuje natalitet, povratak iseljenih, pametnu imigracijsku politiku i odbijanje ideologije da je svaka kritika masovnog priljeva „rasizam“. Etnonacionalizam u europskom smislu nije zločin — zločin je pretvarati se da narodi ne postoje dok jedni nestaju a drugi dolaze.

Što suverenisti traže

Jasne kvote. Brzi povratak ilegalaca. Državljanstvo kao nagrada, ne automatizam. Škola i kultura koje ne sramote hrvatsko ime. I medijski prostor u kojem se smije reći: Hrvatska pripada Hrvatima — a gostoljubivost nije samoubojstvo.

Debata s X-a nije „toksičnost“. Toksično je ušutkivanje. Narodni Reporteri biraju stranu naroda.